Zašto je Erdoğan crkvu pretvorio u džamiju i za imama postavio Bošnjaka

Veličanstveni vjerski objekti građeni su stoljećima prije nas. Nažalost, mnogi su nestajali u ratnom vihoru. Neki su, u obliku replika, ponovno izrastali na istim lokacijama, a neki su “mijenjali” vjeru. Dvije crkve-džamije u Španjolskoj i Turskoj simboliziraju burnu kršćansko-muslimansku povijest. Velika džamija u Cordobi danas je katolička katedrala, a prije toga bila je jedna od najvećih i svojom arhitekturom najljepših džamija u svijetu, sagrađena na mjestu kršćanske crkve. 

Takva je i crkva, a danas džamija, Aja Sofija u Istanbulu. Priču o crkvama pretvorenima u džamije, i obrnuto, ovih je dana aktualizirao turski predsjednik Recep Tayyip Erdoğan. Njegova odluka da crkvu Aju Sofiju, potom džamiju, a od 1935. muzej, preinači ponovno u džamiju izazvala je burne reakcije u cijelom svijetu. U BiH ponajviše zato što je za prvog imama postavio Ferruha Muştuera, podrijetlom Bošnjaka. U petak je zakazana i prva molitva. Cijeli svijet osudio je Erdoğanovu provokaciju i zaustavljanje sekularizacije koju je pokrenuo Atatürk. Papa Franjo zbog tog je čina izrazio svoju bol. I sam vrh Pravoslavne crkve te UNESCO, na čijem se popisu kulturne baštine nalazi Aja Sofija, osudili su Erdoğanovu odluku. Uz kulturni, na djelu je i “duhovni genocid”.

Povijesne su činjenice neupitne. Aja Sofija (Sveta Sofija) ili, u prijevodu, Sveta Mudrost, bila je najveća crkva u Bizantskom Carstvu. Sagrađena je 415. Nakon osmanske pobjede 1453. pretvorena je u džamiju premda je prije toga čitav jedan milenij, oko tisuću godina, bila najveća crkvena građevina na svijetu. Na njoj su dograđena četiri minareta. Tada su u crkvi prebojeni mozaici. Nepunih pola tisućljeća kasnije, 1935. godine, turski reformator Atatürk Aju Sofiju pretvorio je u muzej. Ponovnom preinakom Erdoğan je napravio još jedan u nizu odmaka od sekularnog Atatürkova nasljeđa, ali i europskih vrijednosti. Odnosno, još se više približio radikalima, što mu je vjerojatno i cilj, kao i to da od Turske stvori središte islamskog svijeta. Imenovanjem, pak, Bošnjaka za imama htio je podsjetiti i na to da je Turska nekada davno bila puno veća nego danas.

A kada je BiH bila pod Osmanskim Carstvom, sa zemljom su sravnjeni gotovo svi katolički objekti. Franjevac Bosne Srebrene fra Andrija Zirdum u znanstvenom istraživanju evidentirao je da su pod osmanskom vlašću porušene 464 katoličke crkve i 48 franjevačkih samostana. Prijepori o vlasništvu nad nekima vode se i danas. Izazivaju tenzije između Hrvata i Bošnjaka. Primjerice, u Jajcu je lani Islamska zajednica BiH uputila zahtjev da se crkva sv. Marije sa zvonikom sv. Luke preda u posjed Islamskoj zajednici. U toj crkvi okrunjen je posljednji vladar srednjovjekovne Bosne Stjepan Tomašević, ali su je Osmanlije kasnije pretvorili u džamiju. K tome, crkva sv. Marije, odnosno džamija Fethija, ne koristi se u vjerske svrhe gotovo 200 godina.

Poput Aje Sofije, prije više od 120 godina proglašena je nacionalnim spomenikom BiH. I muslimani, poput kršćana, iznose argumente kako su i njihovi vjerski objekti diljem svijeta prenamjenjivani. Turski arhitekt Mehmet Emin Yilmaz tvrdi da je na teritoriju nekadašnjeg Osmanskog Carstva u 18 država 329 džamija, mesdžida, tekija, turbeta i drugih islamskih i spomenika osmanske graditeljske kulture pretvoreno u crkve. U Bosni i Hercegovini crkve i džamije ne grade se samo na temeljima porušenih vjerskih objekata, već i na temeljima obiteljskih kuća. Najpoznatiji je slučaj pravoslavne crkve koja je sagrađena u Konjević Polju u istočnoj Bosni na imanju muslimanke Fate Orlović. Od rata vodi pravnu borbu da se crkva sruši. I dobila je presudu Međunarodnog suda za ljudska prava u Strasbourgu.

Ovih će dana biti srušena i Srbi će je, od istog materijala, u istom obliku, podignuti na novoj lokaciji u Bratuncu. Srećom, u BiH ima i pozitivnih primjera koji su, bez dvojbe, u funkciji uspostavljanja boljih međuvjerskih odnosa. Musliman Husejn Smajić iz Bugojna u dvorištu svoje kuće pronašao je temelje crkve. Gotovo sam ih je konzervirao, a malo podalje gradi katoličku crkvu. U Ključu, Olovu i drugim mjestima muslimani, katolici i pravoslavci zajedno su obnavljali vjerske objekte. Nekoliko uspješnih gospodarstvenika potpomaže gradnju i obnovu vjerskih objekata svojih susjeda druge vjere.

U proteklom ratu sve su vojske pokušavale ubiti drugi narod rušeći mu svetinje. Malo ih je ostalo netaknuto. Nakon rata njihova je gradnja “eksplodirala”. Bio je to novi način “obilježavanja svog teritorija”. Sagrađeno je ili obnovljeno više od tisuću džamija i mesdžida, stotine crkava i kapela. Minareti i zvonici trebali bi se uzdizati iznad ovozemaljske mržnje visoko do neba. Nažalost, neke od njih ljudi pokušavaju staviti u svoju (političku) službu. Poput crkve s četirima minaretima (Aja Sofija), kojoj bi sada, umjesto Svete Mudrosti, više moglo pristajati ime “ljudska glupost”.