Smrt njemačkog književnika Güntera Grassa, dobitnika Nobelove nagrade za književnost 1999. godine odjeknula je u Njemačkoj i svijetu kao veliki gubitak. Unatoč tome što su njegov književni opus i političko stajalište bili često kontroverzni, primjerice kada je usporedio ujedinjenje istočne i zapadne Njemačke nakon pada Berlinskog zida sa novim nacističkim ekspanzionizmom, njegova književno-društvena poruka, prožeta traumama Drugog svjetskog rata zapravo je pomogla mentalnom i moralnom pročišćenju cijele jedne poslijeratne i postnacističke njemačke generacije.
U Time magazinu iz 2006. Nathan Thornburgh s pravom ističe kako je Günterovo književno djelo spriječilo da cijela tadašnja Njemačka ne srlja u kolektivnu amneziju. Njegovi romani, Limeni bubanj, Moje stoljeće, Pasje godine, Lokalna anestezija, Zloguke žabe, puni ironije otvorili su niz politički ne-korektnih i tabuiziranih tema, potaknuli nužno suočavanje s nacističkom prošlošću tadašnjih njemačkih generacija ali i političara. Zašto je poruka Güntera Grassa važna za današnju Hrvatsku?
Prisjetimo se kako je Günter Grass objavio 4. travnja 2012. u münchenskom Süddeutsche Zeitungu pjesmu u prozi pod naslovom «Ono što se mora reći» u kojoj optužuje Izrael za ugrožavanje svjetskog mira, ali i zahtijevajući strogu međunarodnu kontrolu iranskog nuklearnog programa, što je izazvalo velik medijski skandal u kojem je prozvan za antisemitizam. Zbog tog je i proglašen «persona non grata» u Izraelu. 2013. Grass proziva kancelarku Angelu Merkel da je služila kao instruktor u bivšim istočno-njemačkim omladinskim komunističkim organizacijama DDR-a što je također izazvalo medijski urnebes i žustru polemiku s tadašnjim političkim establišmentom.
Mnoga su Grassova politička stajališta kontroverzna, slagali se s njima ili ne, ali je njegova uloga angažiranog i slobodnog intelektualca neupitna, jer dok su mnogi intelektualci privrženi dominantnoj ideologiji zbog vlastitih interesa, Grass je svjedočio o iznimno velikoj građanskoj i intelektualnoj hrabrosti, koja bi trebala biti odlika svakog intelektualca. Kad sagledavamo njegovo književno i društveno djelo možemo ustanoviti kako «hrvatskog Grassa» nema, ili bolje rečeno, beskompromisnog i slobodoumnog tipa hrvatskog intelektualca na ljevici za sada nema. Naime, postavlja se pitanje koliki je broj hrvatskih istaknutih lijevih intelektualaca koji su se javno distancirali od titoizma i jugoslavenskog totalitarnog naslijeđa?
Koliko je njih žrtvovalo svoje sitne privatne ili poslovne interese i stečene sinekure na sveučilištima, u društvenim ili političkim institucijama, u ime moralnog poštenja i istine? Grass je pomagao svojim romanima, istupima i kritikama da poslijeratna Njemačka ne tone u kolektivnu amneziju nacističkih zločina. Naime danas je u politološkom i povijesnom smislu na temelju radova H. Arendt, S. Courtois, Roger Garaudya i drugih, dokazano da su komunizam i nacizam dva brata blizanca u obliku totalitarnog represivnog aparata.
Alain Besancon u zadnjoj knjizi Zla kob stoljeća – o komunizmu, nacizmu i jedinstvenosti Šoe, ističe također da komunizam i totalitarizam ne znače samo političku i ideološku devijaciju nego prije svega moralnu i ljudsku., a veliki je Graasov doprinos u raskrinkavanju takve izopačene a-moralne dimenzije komunističkog totalitarnog sustava. Njegovo pozivanje na moralnu odgovornost i savjest za sve zločine nacizma ujedno i poziv na društvenu katarzu i suočavanje sa komunističkom prošlošću u postkomunističkim zemljama kao što je Hrvatska, u kojima još nije provedena lustracija. U odsutnosti takve kolektivne moralne odgovornosti i katarze, takvo društvo ne može sazrijevati u smjeru zrele pluralističke demokracije. Naime, kako kaže Alain Besancon u svojoj zadnjoj knjizi Zla kob stoljeća – o komunizmu, nacizmu i jedinstvenosti Šoe: današnja hipermnezija o nacističkim zločinima proizvodi generaliziranu amneziju komunističkih zločina.
Moglo bi se reći kako je Grassov testament zapravo testament uloge intelektualca u društvu, «Ono što se mora reći» iznad svih partikularnih, ideoloških, političkih interesa, sviđalo se to ili ne vladajućem političkom režimu. Unatoč tome što je Grass zasigurno po ideološkom senzibiletu i uvjerenju pripadao političkoj ljevici, podržavao je kandidata socijaldemokrata Willy Brandta 1969, te je često kritizirao proces buržujizacije njemačke ljevice, što je razvidno u njegovom kazališnom komadu «Plebejci uvježbavaju ustanak» (Die Plebejer proben den Aufstand, 1966. u kojoj kritizira Bertolt Brechta zbog intelektualnog konformizma i komoditeta).
Kao antimilitarist i radikalni socijalist često bi se okomio na neoliberalno skretanje europske socijaldemokracije i europske parlamentarne ljevice. Hrabro je davao potporu književnicima Orhanu Pamuku i Salmanu Rushdiu, dok istodobno 2006. tijekom afere «karikature proroka Muhameda» stigmatizira «zapadnu aroganciju» kao „prezir muslimanske kulture“. Unatoč njegovoj ljevičarskoj političkoj orijentaciji, Grass u javnosti priznaje, u kolovozu 2006. da je tijekom Drugog svjetskog rata pripadao redovima Waffen SS i to nakon što je rekao kako je samo služio u protu-zrakoplovnom «Flaku». Grass je tada izjavio kako ga je ta tajna oduvijek opsjedala, dokazavši još jednom svoju moralnu i intelektualnu dosljednost.
Treba se zapitati koliko je onih koji su pripadali bivšoj jugoslavenskoj društveno-političkoj i medijskoj nomenklaturi danas u Hrvatskoj spremno za takav javni “mea culpa” priznat: da, bio sam suradnik UDBE, KOS-a, cinkao sam svoje kolege u redakciji novina, na sveučilištu, u tvornici, zbog hrvatstva ili političke nepodobnosti. Koliko su današnji pripadnici akademske zajednice koji se kite titulama i daju lekcije o demokraciji spremni priznati da su predavali obranu i zaštitu, Praksis i prepisivali panegerike titoizmu i samoupravnom socijalizmu? Malo je takvih. I zbog toga je Günter Grass kao društveno-moralni primjer važan za hrvatsku tranzicijski konfuznu postkomunističku zbilju, jer bez dosljednosti, istine i minimuma samopoštenja, sustavnog individualnog i kolektivnog suočavanja s prošlošću, ovo se društvo izlaže fenomenu generacijske transmisije trauma i laži koja kako reče Grass samo razmnožava „banalizaciju zla“.
Odličan članak !!