Prije četiri dana na Večernjakovu pečatu u BiH papa Benedikt XVI. i papa Franjo proglašeni su osobama godine za 2013. U redakciju Večernjeg lista u BiH iz cijelog svijeta stiglo je stotine poruka u kojima se čestita na takvoj odluci. Osobito što je proglašenje bilo na manifestaciji s koje su upućivane isključivo poruke mira. Među čestitkama mnogo je onih u kojima se naglašava zadovoljstvo što nismo zaboravili papu Benedikta XVI. Jer, posljednjih godinu dana u svijetu pa i kod nas zavladala je prava “franjomanija”. Benedikta kao da smo zaboravili. Cijeli svijet plješće papi Franji ponajviše zbog odricanja od ovozemaljskih privilegija. Ne želi protokol, ni zlatni križ, a ni bijele cipele, približio se siromašnima, ljubi gubavca, poziva vjernike telefonom kako bi im pružio riječi utjehe. Svi su impresionirani Franjinom revolucijom. A mnogi pri tome zaboravljaju da je nju zapravo pokrenuo papa Benedikt XVI. Jer nitko 600 godina prije njega nije pokazao takvu skromnost. Odrekao se svih papinskih privilegija, priznao nemoć i prepustio mjesto nekome “tko ima više snage”. Takve geste su rijetkost, poglavito u civilnom društvu. A tek u politici.
Međutim, Benediktova skromnost i poniznost kao da nisu prepoznate. A upitno je koliko onih što se danas dive skromnosti pape Franje isto to primjenjuju u svojim životima. Umjesto da se živi prema porukama obojice papa, njih se samo verbalno veliča. Svatko misli da su namijenjene nekome drugom. Pojedincu ili narodu.
Uz proglašenje Benedikta XVI. i Franje osobama godine, u BiH će se odati počast i trećem papi. Potkraj mjeseca će se Ivanu Pavlu II. u Sarajevu pred tamošnjom katedralom podići spomenik. No, taj spomenik neće puno značiti ako u budućnosti BiH i cijela regija ne provedu poruke pape Ivana Pavla II. Upitno je koliko će onih političkih i drugih moćnika pa i običnih građana koji će pljeskati otkrivanju spomenika ispred sarajevske katedrale, zapravo biti spremni živjeti prema porukama koje je tijekom svojih pohoda BiH upućivao Ivan Pavao II.
Zato su poruke mira poslane prije četiri dana s Večernjakova pečata snažno odjeknule u regiji. Osobito govor državnog tajnika Vatikana Pietra Parolina, koji je naglasio kako Sveti Otac poziva sve u BiH da se priznaju braćom i da naprave prostor, u vlastitom srcu, za zagrljaj pomirenja i zajedništva, u nakani da se surađuje u izgradnji zemlje koja će za sve biti zajednička kuća. Sveta stolica je i tim obraćanjem još jednom pokazala snažnu brigu za BiH. Često puno veću od one koju pokazuju oni koji tamo žive. Na koncu, u to sam se uvjerio tijekom posjeta Vatikanu.
Imao sam privilegiju susresti se s trojicom papa. Papi Franji sam nedavno darovao Večernjakov pečat, s Benediktom XVI. susreo sam se prije četiri godine na audijenciji, a s Ivanom Pavlom II. pred samu njegovu smrt. Bio sam u izaslanstvu koje mu je došlo zahvaliti za posjet BiH. Dojmljive susrete s trojicom papa pamtim po njihovoj jednostavnosti, blagim osmijesima i ljubavi prema našoj domovini. I svi su slali poruke mira. Jer, znaju kako je on temelj svega drugoga.
Trojica posljednjih papa udarila su snažan pečat i prema BiH i RH. Ivan Pavao II. dolazio je tri puta u RH i dva puta u BiH. O BiH je u svojim obraćanjima govorio čak 263 puta. Vatikan je prednjačio u priznanju i Hrvatske i BiH. Benedikt XVI. je također posjetio Hrvatsku i neprestano slao poruke ohrabrenja građanima, a napose Hrvatima u BiH. Papa Franjo pokazao je da poznaje stanje u BiH. Kardinalu Puljiću je nekoliko minuta nakon izbora rekao: “Ti dolaziš iz trpeće Crkve”.
BiH i Hrvatska, formalno barem vjerničke države i društva, mnogo mogu naučiti iz postupaka bivših i sadašnjeg pape. Ivan Pavao II. bio je promotor mira i dijaloga, usprkos lošem osobnom i nacionalnom iskustvu s komunistima, Benedikt XVI. se dragovoljno odrekao vlasti i moći, a Franjo privilegija i stereotipa. Sve to nedostaje našem društvu. Zato i Večernjakov pečat i spomenik papi ne treba shvatiti kao puke nagrade i veličanje njihovih postupaka, već kao poticaj da nam budu uzori u životima i zajednicama. Priznamo li da to ne činimo dovoljno, već smo krenuli Franjinim i Benediktovim stopama. Putem skromnosti.
to ni bogu nije jasno.