Dolaskom jeseni, zahuktava se i sezona književnih sajmova. Tako se izdavačka branša priprema za najveći svjetski sajam knjiga u Frankfurtu. Najavljen je dolazak velikih zvijezda što i ne čudi jer je zemlja gost literarno moćna Francuska, država u kojoj je tržište knjiga teško četiri i pol milijardi eura.
Francuska je i zemlja u kojoj država za knjige daje četrdesetak milijuna kuna, dok kinematografiju potpomaže s čak 900 milijuna eura!?
Početkom rujna u Zagrebu su u Ministarstvu kulture i na Frakturinu Festivalu svjetske književnosti bili ljudi koji u ime francuske države skrbe za knjige. Govorili su o tome kojim mjerama francuska država pomaže izdavanje knjiga i pri tome kao najvažniju polugu istaknuli Zakon o fiksnoj cijeni knjige.
Neovisno o tome kupujete li knjigu u neovisnim knjižarama ili u supermarketu gdje se prodaju i kobasice i sirevi, cijena im određeno vrijeme mora biti ista. Isto tako, nitko izdavačima u Francuskoj ne priječi da imaju i vlastite knjižarske lance, dapače. U Francuskoj se snažno štite autorska prava, potpomaže se stipendiranje pisaca i prevoditelja, a tu je i Nacionalni centar za knjigu čiji budžet nije neograničen i iznosi četrdesetak milijuna eura.
Od toga, najveći se dio ne namiče iz budžeta, nego od naknada za fotokopiranje i skeniranje, a nešto i od poreza koji nakladnici plaćaju ovisno o prometu.
Naravno, Francuska je zemlja koja, za razliku od Hrvatske, točno zna koliko se knjiga proda u jednoj godini i koliko se novca obrne u izdavačkom sektoru. Ukratko rečeno, iako pada broj čitača i u Francuskoj, tržište knjiga u toj zemlji je još uvijek na visokom nivou.
Knjižarski lanci mijenjaju vlasnike, ali knjige se i prodaju i traže, imaju svoju vrijednost, a od pisanja živi na tisuće kreativaca. Uostalom, u Francuskoj se godišnje objavi 70.000 novih naslova.
I čemu nas onda mogu podučiti gosti iz Francuske? Što možemo od njih prekopirati da bi oživjeli hrvatsku izdavačku industriju i zamrli knjižarski sektor koji će se još dugo oporavljati od algoritamskog i privatizacijskog loma? Iskreno rečeno, jako malo toga. Imamo i mi sporazum o jedinstvenoj cijeni knjige, imamo stipendije za pisce kao i potpore za vrijedna književna djela, ponešto se daje i za prijevode hrvatskih djela na strane jezike, grade se nove knjižnice, ulaže u festivale, ali što sve to vrijedi ako nemamo dovoljno građana koji mogu i žele kupovati nove knjige.
A Francuska tih građana ima, pa im samoodrživo tržište knjiga funkcionira po ekonomskim principima, uz vrlo male, gotovo pa kozmetičke intervencije države. Nema sreće od (pre)velikog državnog uplitanja u pitanja kulture niti od gotovo pa totalnog subvencioniranja te iste kulture, jer je to jednosmjeran put u kulturološku propast. Samo dizanje standarda i ulaganje u obrazovanje nacije može spasiti hrvatsku knjigu.
A standard i obrazovanje moraju postati prioriteti ove države. U protivnome, ona neće imati budućnost.