Zašto je lakše da Tito nije Josip Broz?

Svibanj je mjesec u kojem hrvatske vlade najčešće guraju problematična, ad hoc sklepana zakonska rješenja, poput zadnjeg zdravstvenog, računajući na to da će ona tada najlakše proći. Sabor je već u niskom startu za ljetnu stanku, a javnost je tradicionalno zabavljena povijesnim protimbama. One su ove godine bile nabrijanije nego inače jer je okrugla, 70. obljetnica završetka Drugog svjetskog rata. Konačno micanje biste doživotnog jugoslavenskog predsjednika iz ureda demokratski izabrane hrvatske predsjednice dodatno je užarilo (anti)titoističke svibanjske rasprave. Unutar rasprave o Brozu, koja se dobrim dijelom medijski potencira kao odvlakač pozornosti javnosti, postoji i odvlakač odvlakača, a to je rasprava o Titovu porijeklu. Umjesto argumentirane rasprave o njegovu djelu i naslijeđu, najviše pozornosti privlače naklapanja o njegovu stvarnom ocu. Na razini nagađanja, tračeva, mitova, špekulacija sklapa se špijunski triler sa zamjenom identiteta. Je li partizanski vođa, kasnije veliki prijatelj likova kao što su Saddam Husein, Gaddafi, Ceaușescu, Kim Il-sung, Idi Amin, Mobutu Sese Seko i drugi, seljačko dijete Franje i Marije Broz iz Kumrovca ili je neki školovani, utreniran igrač preuzeo njegov identitet i kasnije postao "najveći sin naših naroda i narodnosti"?

Admiral Davor Domazet Lošo podgrijao je prošli tjedan priču da Josip Broz Tito nije bio Hrvat iz Zagorja, nego podmetnuti ruski agent koji je rođen u izvanbračnoj vezi bečkog bogataša i njegove sluškinje. U toj verziji Brozova majka Marija Javeršek radila je u Beču kao služavka kod bogatog poljskog Židova Samuela Mayera. Iz njihove ljubavničke veze rodio se sin Joshua (Franc) Ambroz Mayer, koji će na kraju Prvog svjetskog rata preuzeti identitet poginulog mlađeg polubrata Josipa Broza, rođenog godinu dana kasnije u Kumrovcu.

Suvislih dokaza za tu priču nema, no ona ionako funkcionira kao mit. Mitovi su po definiciji svete priče u koje se vjeruje bez dokaza jer su važne za zajednicu. Zašto je mit o tome da Tito nije Zagorac Broz tako žilav? Koje potrebe ljudi koju vjeruju u nju ta priča zadovoljava?

Prva je nemogućnost prihvaćanja da takav zlikovac može biti naš čovjek. On mora biti neki strani element, nametnut izvana. Radi se o nacionalnom narcizmu. Mi smo apsolutno fin, čestit, pošten, marljiv narod iz kojeg nikada nisu potekli izdajice, strani sluge, prevaranti, lopovi, ubojice. Ako ne valja, sigurno nije etnički Hrvat. Dakle, siroti Židovi, kao da im nije dovoljno sve drugo svaljeno na pleća, moraju biti odgovorni i za najtežu bijelu ljubičicu na svijetu.

Jedan od Brozovih kolega iz radničke mladosti Niko Ivšić navodno je tvrdio da je Broz izgubio prst na stroju. Poslije rata, 1945., kad je Tito došao u Sisak, Ivšić se pred svjedocima rukovao s njim i rekao: "Ti nisi Josip Broz" jer je Tito s kojim se rukovao imao sve prste.

No kolega nije uzeo u obzir da je Titu u Moskvi, središtu komunističkog novog svijeta, uza sva druga čudesa koja su drugovi obećavali, mogao narasti i novi prst. Čudi da taj detalj teoretičari zavjere nisu iskoristili kao ključni dokaz da je Tito gmaz, u skladu s teorijom Davida Ickea kako ljudi reptili vladaju svijetom. Pa kao što gušteru naraste novi rep, Titu u laboratoriju Kominterne izraste novi prst.

Priča je uhvatila korijena i u Srbiji. Odvjetnik i novinar Miroslav Todorović također piše da je Tito izvanbračni sin Samuela Mayera, poljskog Židova i uspješnog bečkog tvorničara i njegove sluškinje. Dodaje i kako se obučavao u elitnom Diverzantsko-obavještajnom centru cara Franje Josipa u Pečuhu. Todorović tvrdi i da su Hitler i Tito sjedili u istom razredu. Srpska teza da je Tito ustaša dobiva novu potvrdu činjenicom da je dijelio klupu s Hitlerom, samo ne navode tko je od koga prepisivao.

Podrijetlo Josipa Broza Tita istraživala je i američka Agencija za nacionalnu sigurnost. U jednom od njihovih strogo povjerljivih dokumenata navodi se da je fonološkim istraživanjem i lingvističkom komparacijom njegovih govora utvrđeno da je Tito bio poljskog ili ruskog podrijetla. Ne treba sumnjati da bi američka agencija i danas, koliko frfljaju, gutaju i mrmljaju, i za neke čelnike države i crkve, pa i voditelje na javnoj televiziji, istom metodom mogla utvrditi da su Finci, Mađari ili Ujguri koji su donekle naučili hrvatski.

U tvrdnji da je Tito bio Walter Weiss, američki državljanin poljsko-židovskog podrijetla, Amerikanci se pozivaju na Dražu Mihailovića koji je nakon sastanka s Titom u rujnu 1941. ustvrdio da "Tito nije Hrvat nego Rus". Je li Draža kolegu antifašista htio ocrniti pred saveznicima ili se stvarno uvjerio da je Rus, ostaje otvoreno. Neki dopisnici naših medija nakon godinu dana u inozemstvu zavijaju i zvuče kao stranci koji govore hrvatski pa zašto ne bi i Walter, nakon godina provedenih u Rusiji, uz to sa ženom Ruskinjom, počeo zvučati kao Rus?

Uz nemogućnost dijela antititoista da prihvate da je naš narod mogao iznjedriti takvog zločinca, drugi faktor prihvaćanja mita o Titovu porijeklu jest teško prihvaćanje socijalne mobilnosti, tj. činjenice da jedan obični zagorski siromašni dječak, s nekoliko razreda osnovne škole, može dogurati do jugoslavenskog faraona, navodnog pijanista, koji je, ako je vjerovati jugopropagandi, fascinirano čak i englesku kraljicu. To je pomalo kastinski pogled na svijet – ako je živio kao aristokrat i imao, doduše upitne, "aristokratske" manire, morao je i biti plemenitijeg porijekla.

Sugerira se da je neobjašnjivo kako je jedan neobrazovani seljak mogao svirati klavir i suvereno se kretati i ponašati među svjetskom elitom. Mit o Titu kao vrhunskom pijanistu nema nikakve potkrepe. Očito se nije radilo o nekim pogorelićevskim izvedbama, već je znao tek ponešto odsvirati. Neke operne pjevačice navodno su svjedočile da ih je maršal mogao pratiti na klaviru. Pa otkud to zagorskom mužeku? E sad, valja uzeti u obzir da je bio i lovac koji nikada nije promašio. Ljudi kad se dokopaju velike moći odjednom postaju nepobjedivi sportaši, virtuozni svirači, najbolji kazivači viceva kojima se svi oko njih urnebesno smiju. Taj se obrazac nastavio i kasnije u demokraciji. Nije li vrhunski igrač kao što je Bruno Orešar svjedočio da ga je u rekreativnom tenisu razvaljivao čovjek koji mu je mogao biti djed?

Gledano iz današnje perspektive, još uvijek otežane demontaže totalitarnog naslijeđa, potpuno je svejedno kakvo je bilo Titovo porijeklo. On je puno važniji kao povijesni akter. Onaj, bez obzira tko bio, koji se tridesetih uspentrao na vrh Komunističke partije preko leševa svojih dojučerašnjih drugova, poput Gorkića i ostalih koje je cinkao i slao u sigurnu smrt. Onaj koji je podigao i vodio ustanak, ali ne odmah nakon što je zemlja okupirana, već tek nakon što je Hitler napao SSSR, dojučerašnjeg saveznika u komadanju Poljske. Onaj pod čijom je vlašću izvršeno etničko čišćenje čitavih naroda, masovne likvidacije bez suđenja, uvedena jednopartijska diktatura, tobožnja "narodnu vlast", koja je toliko vjerovala u potporu naroda da se nikada nije usudila provjeriti je na slobodnim izborima. Svejedno je je li, pod imenom doživotnog predsjednika Jugoslavije, Josip Broz iz Kumrovca ili Joshua (Franc) Ambroz Mayer iz Beča uveo ogavan kult ličnosti, u sklopu kojeg su za života po njemu nazivali gradove, za kojeg su nas u čitankama uvjeravali da "drug Tito gleda sve nas", kao neko božje svevideće oko. Neka vrsta lijevog Berlusconija, ugojeni, loše ofarbani stari hedonist postajao je sve više surogat za suzbijanu religiju, pogansko božanstvo koje vodi faraonski život na Brijunima, puši kubanske cigare, vozi se u golemom crnom mercedesu, istovremeno dok se narodu prodaje egalitarizam. Do 1990. čitanke su počinjale pričom kako drug Tito voli djecu, a krajnju zavist učenika prvih razreda izazvala je unučica Saša koja na slici božanstvu poklanja cvijet. U isto vrijeme titoisti su posebnim zakonom štitili "lik i djelo Josipa Broza Tita". Danas ga štite moralnom panikom koju šire, pa vas tako za svaku kritiku Tita i titoizma odmah optuže da ste fašist.

U situaciji gdje se 2015. još uvijek ne mogu istražiti grobišta poslijeratnih Titovih žrtava usred Zagreba, stavljati fokus na raspravu o Titovu porijeklu posve je pogrešno. Važnije od toga tko ga je biološki napravio jest što je on kao povijesni akter napravio i što je od njegova djela ostalo. 

>> Tuđman je Titovom bistom isticao da je Hrvatska antifašistička zemlja 

>> Titovi pioniri mobingiraju hrvatsku predsjednicu