Izbori su, po definiciji, složena disciplina koju je Jules Michelet definirao kao „umijeće da dobijete novac od bogatih i glasove od siromašnih”. U najnovijem hrvatskom slučaju takva pobjednička formula nije bila dovoljna kandidatkinji HDZ-a koja je prikupila više novca iz bogatih izvora i dobila više glasova u siromašnijim krajevima države, a nije pobijedila. Nešto se u demokraciji pita i birače, koji su opet kaznili i vladajuću stranku i dosadašnju predsjednicu. To spada u političku klasiku Hrvatske nakon odlaska Franje Tuđmana – da birači na predsjedničkim izborima glasaju za kohabitaciju. Njihova „presuda“ nije sasvim neočekivana ni s gledišta (ne)raspoloženja koje vlada u društvu i među ljudima; pred festivalom korupcije i uz pasivnost pravne države građani gube povjerenje u vlast i politiku. Doda li se tome da je kandidatkinja Kolinda Grabar-Kitarović bila manje uvjerljiva od predsjednice Grabar-Kitarović da bi ponovno pobijedila; kako je u HDZ-u (prerano?) otvorena borba za vlast u stranci da bi jače mobilizirao članstvo; kako je desnica bila podijeljena i oko kandidata i oko političke platforme na kojoj bi trebalo voditi državu da bi tešku misiju učinila mogućom: eto objašnjenja zašto je od takvog brašna teško bilo (is)peći novu pobjedničku tortu. Zato je baka pokraj najveće hrvatske stranke na biralištu i drugi put uzastopno prošla bez kolača.
Predsjednički izbori potvrdili bi se kao natjecanje ličnosti, što oni prvenstveno i jesu, da HDZ nije u pobjedu uložio sav svoj politički kapital, pa mora prati ruke od neuspjeha svoje kandidatkinje, ili uvjeravati svekoliku javnost da će stranka iz poraza izaći snažnija! Ispalo je da je ličnost Zorana Milanovića pobijedila stranku Kolinde Grabar-Kitarović, i da je novi hrvatski predsjednik uskrsnuo iz mrtvih izravno na Pantovčak. Kako je Voltaire pisao da „stvari u svijetu poprimaju različita lica“, političko knjigovodstvo mora zabilježiti da se HDZ-u nakon „crnoga labuda“ na biralištu ukazao Miroslav Škoro! Je li popularni pjevač s ambicijom političara samo alibi ili i opravdanje, a možda i objašnjenje? Čak i da je u neuspjeh HDZ-a njegov nekadašnji član (i zastupnik) umiješan u različitim ulogama, njemu bi moglo biti namijenjeno mjesto trećega čovjeka u hrvatskoj politici. Ako se sam ne upuca u koljeno.
Za Kolindu Grabar-Kitarović predsjednička idila trajala je dok se ona s najvišeg državnog brda spuštala među ljude, dijelila osmijehe „svome“ narodu, slavila sportske uspjehe, rezala vrpce, uživala u vlastitoj slici i vjerovala naivno da tako učvršćuje pakt o nepobjedivosti i da ga birači samo trebaju ratificirali. Sjaj vlasti oslabio je bistrinu njezina pogleda na krhki položaj šefa države u sistemu vlasti u kojem je predsjednik Republike u svojstvu ajatolaha među bezvjernicima. Optimizam je i nju zavarao: radila je višegodišnji račun bez krčmara. Moglo je, istina, izgledati da njezina pobjeda neće biti nikakvo iznenađenje kao prije pet godina kad su njezinoj svježini pristajale i emocije i kad višak energije nije otkrivao manjak ideja. Tad je Ivo Josipović morao izgubiti dobivene izbore da bi ona mogla pobijediti; sad je Zoran Milanović pobijedio zato što se Kolinda Grabar-Kitarović umorila i izgubila svježinu, što zbog škripca u koji se i sama dovela, što zbog tereta koji joj je natovarila vlastita stranka nerealnim ambicijama da mora pobijediti, što zbog saveznika kojih se nije znala odreći, iako je bilo jasno da s njima ne može početi s vraćanjem pobjedničkog morala.
Što je veže s Bandićem?
Iako joj politički raspored posljednjih godinu-dvije nije bio povoljan, dosadašnja je predsjednica previše vjerovala da nova pobjeda može doći kao dar s neba, uz nekoliko biskupskih preporuka. Nije sama dovoljno ulagala u pobjedu, izuzmu li se dosadna i sasvim promašena izmještanja ureda, s kojima nije stvarala nikakvu prisnost s narodom, ili brojne estradne predstave koje nisu pridonosile ozbiljnosti najviše državne funkcije. Pitanje svoga reizbora sama je gurala u drugi plan, uvjerena da je ništa ne može iznenaditi. Smjena u savjetničkom timu izazvala je kod nje prvu nesigurnost; pojava jake konkurencije stvorila je strah; izlazak na biralište – ili borilište – pojačalo je tjeskobu. Stranka je očekivala njezinu kandidaturu, ali joj je nametnula svoje uvjete. Njezin se mandat, zapravo, može podijeliti u dva dijela: prvi, kad je govorila da je „za dom spremni“ samo „stari hrvatski pozdrav“, kako su je savjetnici loše savjetovali, i drugi kad su joj rekli nešto što je sama morala znati, da su ga ustaše kompromitirali i učinili neupotrebljivim. Izrazito je loše komunicirala i raskid sa strateškim savjetnikom Matom Radeljićem, pa je ispadalo da je on važniji na Pantovčaku od predsjednice same, i da je ona brutalnim razlazom više izgubila od njega.
Desnica, koja je dotad svojatala njezine uspjehe i pljeskala njezinoj politici koja je nekad bila na rubu revizionizma, stala ju je osuđivati za izdaju; kad se pojavio Škoro, na tom je dijelu političkog spektra zauzeo mjesto koje je prije toga držala Kolinda Grabar-Kitarović. Nju je bujica odnijela, a pjevača donijela kao valjanu zamjenu i konkurenciju.
Ostala je predsjednica dužna i objašnjenje što je toliko veže uz zagrebačkog gradonačelnika, iako bi Milan Bandić na čelu mogao lijepiti optužnice kao što je Željko Kerum svojedobno lijepio listove pršuta. Morat će reći sebi, ako ne može drugima, što je htjela postići tvrdoglavom obranom jednog sumnjivog prijateljstva, pod cijenu gubitka elementarne vjerodostojnosti kod birača. U zemlji u kojoj korupcija, naočigled svih, raste kao gljiva poslije kiše, Kolinda Grabar-Kitarović prespavala je cijeli mandat a da nije aktivirala svoje ustavne ovlasti da probudi institucije da „rade svoj posao“, a pred nove izbore pojačala je kišu pohvala na račun aktera od kojeg je trebala bježati kao vrag od tamjana. Kako će moralizirati politički život s ljudima koji sistematski uništavaju moral u politici? Ako joj netko u stranci zamjeri što je s vragom tikve sadila, morat će ga, u nužnoj samoobrani, podučiti kakve je sve usluge od Nečastivog koristila njezina stranka da bi opstala na vlasti. Predsjednica je platila svoj dio računa, dok ne dođu i kamate; platit će ga i HDZ, ako se, s velikim zakašnjenjem, ne oslobodi toga zagrljaja. Gubitak Splita, Osijeka, Zadra... je opomena; gubitak Zagreba je kazna. Ako misli da će s Hrvatskom vladati iz sela, sa svim poštovanjem prema ljudima koji ondje teško žive, vladajuća će se stranka uvjeriti da Thompsonova zvučna kulisa nije dobra ni za karmine, kamoli za rađanje novog elana. HDZ je velika stranka da bi mogao nestati u jednom neuspjehu; ne shvati li da između jučer i danas mora birati sutra, mogu ga zadesiti gora zla od gubitka Pantovčaka, na koji ionako nije pretplaćen. Vlast je na Markovu trgu, a i ona bi uskoro trebala na bubanj; ne konsolidira li se na vrijeme, ne od jednog očekivanog poraza koji može dovesti do otrežnjenja ako se dobro objasni, nego od razloga koji su do poraza doveli, HDZ može podbaciti i kad se to od njega ne očekuje.
Čovjek je ono što želi sakriti, tvrdio je Andre Malraux. U slučaju hrvatske predsjednice, i nije bilo puno stvari koje je ona skrivala; više je pokazivala svoj život, čak i s privatne strane, nego što ga je pokušavala sakriti. Ako je i bilo tajni, na koje je aludirao jedan njezin (pre)istaknuti bivši savjetnik, nitko ih nije smatrao važnima da ih provaljuje; treba, poslije svega, računati da i ne postoje, ili da uopće nisu bitne za njezinu politiku čak i da postoje. U sistemu „medijatizirane vlasti“, Kolinda Grabar-Kitarović dovoljno je izlagala na dlanu svoj život, u vlastitoj obradi, svoje misli i svoja djela, u osobnoj interpretaciji; da je imala više vlasti u rukama, vjerojatno bi napravila više pogrešaka („gafova“): toliko je predsjednička rola postala zahtjevna, i toliko su ljudska znanja ograničena, nekad više, a nekad manje. Znalo se da je ona pet godina bila među građanima, ali nije čula njihov glas; bila je u štićenoj koloni koja se ne zaustavlja na svaki znak, čak ni kad je trebalo pružiti prvu pomoć. Nije sve do predsjednika; njemu, ili njoj, se sve pripisuje, naročito ono što odgovara više političkom tržištu nego samim vladarima ili vladaricama.
Rukovanje ne donosi glasove
Bilo je evidentno da Kolindi Grabar-Kitarović vlast u kritičnom trenutku izmiče iz ruku a da to ona nije uviđala, zato što je uključivala samo jednu polugu vlasti s kojom se najteže braniti kad se pokrenu sve protivničke ofenzive: emocije koje su joj osiguravale simpatije, ali su ugrožavale njezin autoritet. Htjela se dopasti svima, što se ubraja u kategoriju nemogućih misija. Šef(ica) države ne drži vlast da bi iz toga izvodio/la svoj autoritet; predsjednički autoritet može se graditi samo na biračkom legitimitetu i na dobrom osobnom primjeru. Na tome je značajnim dijelom pala predsjednica Grabar-Kitarović: dopustila je da je okruži negativna „reklama“ na koju nije davala uvjerljive odgovore. Nije uvažavala dovoljno da se demokratska politika zasniva na tome da vlasti moraju permanentno usklađivati slobodu sa zakonima (i obrnuto), čuvati ravnotežu između poretka i pokreta, paziti podjednako na koheziju društva i na stabilnost države, podržavati političke razlike i zagovarati jedinstvo (u razlikama). U silnim bespućima političke zbiljnosti, drage toliko prvom hrvatskom predsjedniku, prva je predsjednica ili lutala po teorijski sumnjivim konstrukcijama, ili se gubila u sladunjavim kampanjama o Hrvatskoj. Suviše je bila zauzeta, ili obuzeta, općim i načelnim mjestima političke skale, govorila o Domovini a ne o Republici, o Naciji a ne o Građaninu, o Vjeri a ne o Mišljenju. Demokracija počiva na razlikama, a održava se na zaštiti razlika i na njihovu usklađivanju; iza njezine apsolutizacije zajedništva i jedinstva, kakve ne postoje ni u jednoj demokraciji, skriva se, zapravo, plemenska koncepcija nacije i autokratska koncepcija vlasti.
Da je dobila toliko glasova s koliko se sve ljudi rukovala, Kolinda Grabar-Kitarović ne bi izgubila izbore. Birači glasaju rukom, a razmišljaju glavom. Mnogi su prije nje na svojoj koži osjetili da je teško zadovoljiti sve, i vlastita oca, kako veli jedna mudra poslovica. Ona je stvarala površni odnos koji se lako mijenjao čim je u taj prostor ušao Miroslav Škoro sa svojim emocijama i Zoran Milanović sa svojim argumentima. Sistem se stao raspadati i s lijeve i s desne strane, a predsjednica se našla u položaju Buridanova magarca, neodlučna bi li se s pjevačem obračunavala kroz pjesmu ili bi ušla s njime u borbu za glasove na razočaranoj desnici, bi li se bivšem premijeru približavala boreći se za glasove na centru ili bi rat povela od njega. Na tome je došlo do njezina predvidiva pada: na desnici, od koje je bježao Andrej Plenković koliko i ona od njega, nije više uživala povjerenje, a na zapostavljenom centru nije mogla očekivati da može kompenzirati gubitke s desnice. Kandidati s desnice zapostavljali su centar, što je Škoru stajalo skupo u prvom krugu, a Grabar-Kitarović u drugom. Nije ga ni tražila na centru, što će lako potvrditi analize njezina poraza. Za radikalniji dio desnice, za suvereniste i nacionaliste, bila je izdajnik; za liberalni dio političkog spektra bila je trajno sumnjiva, obilježena nekim neliberalnim stavovima o pitanjima politike, povijesti i društva. Na tom brisanom prostoru bila je više meta nego strijelac; inkasirala je previše udaraca da bi pobjednički do kraja ostala na nogama. Imala je mnogo samozvanih branitelja koji će se, treba li u to sumnjati, uključiti u „osvetu poltrona“, kako je ljudske karaktere ispravno vidio Bernard Shaw. Pod nerealnom pretpostavkom da je nitko nije branio s figom u džepu, ona je (i) zbog toga zaostajala za svojim konkurentom: Zoran Milanović imao je tucet stranaka koje su ga podržavale, a bio je sam svoj majstor. Za razliku od Kolinde Grabar-Kitarović, koja se morala podešavati svojoj stranci, i u tome ponekad (za)lutati, on se nije podređivao nikomu.
Nema katastrofe
Nije nevažno kojim će se redoslijedom na gubitničkoj strani čitati rezultati predsjedničkih izbora – kao poraz Kolinde Grabar-Kitarović i neuspjeh HDZ-a, ili kao poraz HDZ-a i neuspjeh Kolinde Grabar-Kitarović. U prvom čitanju, nju ne čeka sjajna politička budućnost, osim da se stranka vrati na pozicije s kojih ju je Andrej Plenković jedva spasio da ne potone s Tomislavom Karamarkom; u drugom čitanju, njezin povratak u politiku ne može se sasvim isključiti, iako će jedan dio HDZ-ovaca pamtiti da je prvi predsjednički mandat dobila kao Karamarkova kandidatkinja, a drugi dio zamjerati da je izgubila kao Plenkovićeva štićenica. Sjena još uvijek pokriva njezine odnose i s Karamarkom, zna li se da mu je odbila životni san da bude hrvatski premijer, i s Plenkovićem, zna li se da je ona za njegovu podršku morala mijenjati ne samo ekipu nego i etiku. U naknadnim se analizama može postaviti pitanje bi li i za nju i za HDZ bilo produktivnije da su ostali na distanci, da se nisu toliko voljeli javno da se moglo dobro vidjeti da se radi o ljubavi iz interesa. Ni jedan interes na kraju nije ostvaren: podijeljeni HDZ mora pred svima dokazivati da se podijeljena obitelj okuplja samo na pogrebu, a poražena Kolinda Grabar-Kitarović priznavati da jednim porazom nije izgubila lice. U gubitničkoj noći, ona je pokazala više snage nego u cijeloj kampanji.
Dosad se znalo da se pretjeruje u tri prilike: uoči izbora, kad se građanima obećavaju med i mlijeko, za vrijeme rata, kad se preuveličavaju pobjede radi podizanja morala naroda, i poslije lova, kad se povećava ulov nesretnih životinja da se naglasi sreća čovjeka. Porazom Kolinde Grabar-Kitarović, počelo se pretjerivati i nakon izbora, jer se na poraženoj strani stvara atmosfera smaka svijeta, iako se nije dogodilo ništa što Hrvatska već nije doživjela. Na svim predsjedničkim izborima poslije Franje Tuđmana, Hrvati su glasali opozicijski, protiv vlasti s Markova trga: prvi put izabrali su Stjepana Mesića protiv Dražena Budiše; drugi put ponovno Stjepana Mesića protiv Jadranke Kosor; treći put Ivu Josipovića protiv Milana Bandića; četvrti put Kolindu Grabar-Kitarović protiv Ive Josipovića, i prošle nedjelje Zorana Milanovića protiv Kolinde Grabar-Kitarović. Gdje je tu katastrofa? Birači su dosljedniji od svojih političara: ne stavljaju sva jaja u istu košaru. I tako već peti put favoriziraju kandidata oporbe, za što bi, s gledišta demokracije, zaslužili da im se dodijeli Velered Franje Tuđmana. Možda bi za državu bilo jednostavnije da je sva vlast i dalje koncentrirana u istim rukama; za državljane je bolje da jedna polovica može kontrolirati drugu polovicu, da se podigne razina odgovornosti vlasti prema sebi samoj, ne samo prema „podanicima“. Građani su svjesni da nema tih izbora koji će Hrvatskoj preko noći osigurati švedske standarde, ni političke, ni ekonomske, ni socijalne. Ipak, očekuju od Zorana Milanovića ono što nisu dobili od Kolinde Grabar-Kitarović – da ih zaštiti od korupcije i od klijentelizma i da stane bez ostatka na stranu vladavine zakona kao šef pravne države. Pod tim uvjetima, svi će se moralno osjećati bolje, čak i da im realno ne bude bolje.
Pobijedio je sto ipak bar 53% hrvata ima IQ veci od amebe.