Zašto je Mamić oslobođen za poticanje na mržnju

Iako mnogi nisu shvatili bit oslobađajuće presude Zdravku Mamiću zbog javnog poticanja na mržnju prema ministru Željku Jovanoviću i srpskoj manjini, poistovjećujući poticanje na mržnju s govorom mržnje, a što kao kazneno djelo ne postoji u Kaznenom zakonu (KZ), pisano obrazloženje presude suca Rafaela Krešića jasno pokazuje zašto je Mamić oslobođen.

Hoće li govor mržnje kao kazneno djelo biti unesen u KZ, iz odgovora koji smo dobili iz Ministarstva pravosuđa da se zaključiti da će pričekati pravomoćnu presudu, pa ako bude potvrđena, moguće je da će to učiniti.

Cilja nisko na osobu, ali...

– Ta presuda nije pravomoćna, a Ministarstvo pravosuđa će 2014. razmotriti inicijative za izmjene KZ-a. Službeni prijedlog za unošenje odredbe govora mržnje u KZ nismo još dobili – kažu u Ministarstvu pravosuđa, dodajući da je moguće i da se ide na tu izmjenu i da se ne ide! Podsjetimo, Mamić je za Jovanovića, među ostalim, izjavio “da ima krvna zrnca koja pretežu na ono što mrzi sve hrvatsko, da je čovjek koji je Srbin i koji nikad nije radio u znanosti, prosvjeti i sportu ministar najvažnijeg resora u zemlji”. Za suca je Mamićeva izjava uvredljiva, nedopustiva, ružna, nerazumna...

– Cilja na osobu Jovanovića na najniži i najjeftiniji način. Te uvrede dijelom ciljaju nisko – na stereotip hrvatsko-srpske netrpeljivosti, koji je dva desetljeća nakon rata neprihvatljiv najvećem dijelu građana RH, ali još funkcionira kao arhetipska uvreda – piše u presudi.

Područje interesa

KZ definira javno poticanje na mržnju kad netko putem medija, na javnom skupu ili na drugi način potiče ili poziva na nasilje ili mržnju prema skupini ili pripadniku skupine zbog rasne, vjerske, nacionalne ili etničke pripadnosti, spola, spolnog opredjeljenja, rodnog identiteta, invaliditeta. Poticanje na mržnju nije isto što i govor mržnje jer:

– Ovdje se ne radi o kaznenom djelu nesnošljivosti, “govora mržnje”, nego o optužbi za poticanje na mržnju, koje se ne ostvaruje iznošenjem osobnih stavova, pa ni onih koje se može prepoznati diskriminatornim, mrzilačkim, šikanirajućim. Radi razumijevanja smisla te odredbe treba reći da problem na isti način definira i Okvirna odluka EU iz 2008. o suzbijanju određenih oblika i izražavanja rasizma i ksenofobije kazneno-pravnim sredstvima, s kojom je i usklađivano naše zakonodavstvo.

Ta odluka traži da članice moraju kažnjavati “javno poticanje na nasilje ili mržnju usmjerenu protiv grupe osoba ili člana grupe s obzirom na rasu, boju, vjeroispovijest, nacionalno ili etničko podrijetlo”, a korištenje termina “poticanje” jasno upućuje na to da se mora raditi o činidbi kojom se druge upućuje, ohrabruje izražavati mržnju ili pozivati na nasilje. Dakle, nije dovoljno da počinitelj samo priopći stavove o skupini ili pripadniku, pa i kad su diskriminatorni ili obojeni osobnom mržnjom, nego je potrebno da aktivno nastoji druge potaknuti da prema njima izražavaju mržnju ili čine nasilje – obrazložio je sudac Krešić.

Za sud je Mamićeva izjava upućena Jovanoviću, a ne srpskoj manjini. Mamićev animozitet izražen je spram Jovanovića – ministra, nadležnog za resor koji pokriva područje interesa Mamića.