Svojedobno mi je prijatelj ispričao svoj razgovor s jednim od bivših američkih veleposlanika u Hrvatskoj. Taj se Amerikanac divio našim ljudima, slozi, jedinstvu, snazi, kad je trebalo obraniti zemlju, osloboditi je, učiniti je neovisnom, samostalnom. I doista, bez jakog zajedništva, sloge, viših ciljeva, ideala, danas ne bismo imali ni neovisnu, ni slobodnu Hrvatsku. Ali taj se isti Amerikanac pitao i ovo: kako je moguće da su ti i takvi gotovo goloruki Hrvati na kraju dobili rat, pobijedili agresora, a nakon rata ne mogu na istim tim principima izgraditi i urediti svoju zemlju koju su svojom krvlju branili i obranili? Njemu nikako nije bilo jasno što je s Hrvatima, kako su dobili nametnuti i okrutni rat u kojemu su na početku bili gotovo goloruki i gologuzi, a nakon ostvarene slobode nikako ne mogu naći zajednički jezik da urede svoju zemlju i povedu je prema prosperitetu, prema što boljem životu?!
Ni njegov sugovornik, moj prijatelj, nije mu znao na to baš odgovoriti. I on se s Amerikancem propitkivao što se to dogodilo Hrvatskoj nakon rata da je sve otišlo u krivom smjeru. Doista, zašto je sve otišlo u krivom smjeru? Zašto danas moramo slušati da ovo nije zemlja za koju su se borili branitelji? Zašto je ljudima došla voda do grla pa bježe iz zemlje u neizvjesnost tuđine? Zašto moramo slušati branitelje koji kažu da ne bi išli u rat da su znali kako će danas izgledati Hrvatska? Zašto si je toliko branitelja oduzelo život nakon rata? Zašto ih je toliko bolesno? Pa cijela nakaradna situacija koja je uslijedila nakon rata utjecala je i danas utječe na branitelje. I ne samo to! Kako se moglo dogoditi da smo nakon dobivenoga međunarodnog priznanja i rata zaboravili na prijatelje vani koji su nam pomogli u najtežim trenucima? Kako se moglo dogoditi da je hrvatska politika okrenula leđa Njemačkoj kojoj vječno možemo biti zahvalni za državu koju danas imamo, dakako, uz Svetu Stolicu?
Stvarno, pitanja se redaju sama od sebe, samo se nižu... Je li to zato što Hrvati nisu stoljećima imali svoju državu, nisu bili svoji na svome, pa nakon višestoljetnog života pod tuđim vladarima nismo sposobni sami kod kuće vladati? Zar je na Hrvate toliki trag ostavio život u diktaturama i zločinačkim režimima u posljednjih stotinjak godina? Zar smo toliko ubijeni u glavu zbog života pod obje Jugoslavije i posebno pod komunističkim mentalitetom? Zar 28 godina nakon pada Berlinskog zida i 27 godina nakon pada komunizma u Hrvatskoj taj duh i dalje toliko vlada Hrvatskom i Hrvatima da nas priječi u izgradnji slobodnoga, demokratskog društva sa slobodnim, tržišnim gospodarstvom? Jesmo li išta naučili od svega što smo proživjeli u ovih 27 godina demokratske slobode i neovisnosti? Jesmo li danas pametniji? Znamo li danas bolje kako državu voditi i urediti je za sutra?
Na žalost, svakodnevne činjenice govore nam upravo suprotno. Jer, da su Hrvati nešto naučili, imali bi bolji standard, bili bi jedna od uspješnijih država EU, ljudi ne bi toliko bježali iz zemlje, gospodarstvo bi cvalo, manje bi bilo nezaposlenih, više investicija, i svi bi bili zadovoljniji. Stoga je proslava 25. godišnjice međunarodnog priznanja doista i s veseljem i s ponosom dočekana, ali i s gorčinom u ustima kod mnogih. Jer je svakako povijesno postignuće dobiti toliko sanjanu državu i još je u ratu osloboditi. Ali ne možemo na tome ostati. Od prošlosti se ne živi. U toj državi treba i živjeti za sutra, treba misliti na budućnost, treba misliti na nove generacije. Ili će jednog dana i jedne godine doći neki novi ljudi i zamijeniti Hrvate koji će nestati?! To ne bi bilo ništa novoga u povijesti, jer je bilo naroda i naroda koji su postojali, a danas ih se u povijesnim knjigama samo spominje. Hoćemo li mi Hrvati izabrati takvu sudbinu? Nitko nikome ne može zamjeriti što odlazi van i što se bori za svoju i obiteljsku egzistenciju. Svi na kraju moraju od nečega živjeti i preživjeti, bez obzira na nacionalnost. To nema veze s domoljubljem. Ali s domoljubljem imaju veze oni koji su od naroda dobili povjerenje da izgrade državu u što bolje okruženje za sve. Naravno, i svi mi drugi na tome trebamo raditi i u tome potpomagati.
No bojim se da i dalje idemo u krivom smjeru. I dalje nemamo jasan cilj, smjer, nego samo populizam i prelijevanje iz šupljeg u prazno. Država nam se i dalje prazni, a mi što ostajemo ne možemo se složiti što s njome. Da, lijepo je imati državu, kao i kuću. Ali što sada sa zidovima? Zna li tko?
>>Rušenje helikoptera s promatračima EZ-a ubrzalo je priznanje