Zašto je novinar Tomislav Držić odrobijao šest godina

Nekadašnji Večernjakov novinar i urednik Tomislav Držić, koji je u nedjelju preminuo u 84. godini, bio je jedan od brojnih “državnih neprijatelja” jugoslavenskoga komunističkog režima osuđenih na robiju samo zato što su bili “nepodobni”. U Lepoglavi je odrobijao šest godina zbog “neprijateljske djelatnosti” premda protiv jugoslavenske države u stvarnosti nije poduzeo – ništa.

Zna se da je uhićen i osuđen u sklopu operacije Službe državne sigurnosti (SDS) kodnog naziva “Paromlin”, no detalji njegova slučaja javnosti su ostali nepoznati sve do prošle godine, kad je povjesničar Wollfy Krašić, profesor Fakulteta hrvatskih studija Sveučilišta u Zagrebu, objavio znanstveni rad “Represija jugoslavenskog komunističkog režima nad političkim protivnicima u Socijalističkoj Republici Hrvatskoj tijekom 1970-ih godina – primjer skupine Tomislava Držića”. U tome radu, objavljenom na engleskom jeziku, Krašić je Držićev slučaj detaljno rekonstruirao na temelju neistraženih dokumenata SDS-a, ali i osobnog razgovora s Držićem.

Operacija “Paromlin”

Operaciju “Paromlin” SDS je pokrenuo nakon što je 17. rujna 1975. oko 10 sati ispred zgrade Kreditne banke Zagreb u Paromlinskoj ulici eksplodirala naprava ručne izrade. U eksploziji je učinjena manja materijalna šteta, no kako se ona dogodila u blizini Koncertne dvorane “Lisinski”, u kojoj je dan prije Josip Broz Tito dodijelio gradu Zagrebu orden narodnog heroja, to se okarakteriziralo kao pokušaj atentata na predsjednika SFRJ. U potrazi za krivcima zagrebački SDS usmjerio se ponajprije na osobe povezane s emigrantskim organizacijama, te je isti dan uhićeno 27 ljudi. Tomislav Držić bio je u prvoj skupini uhićenih, nazvanoj “Hrvatski revolucionarni pokret”, a osim njega privedeni su: Ratko Peraić, Baldo Dobrašin, Ljubomir Antić, Roko Domić, Tomislav Polegubić, Jozo Lukač, Emilija Pleše i Ante Božikov. Za podmetanje eksplozivne naprave poslije će na montiranom sudskom procesu biti osuđena skupina Tvrtka Miloša (u kojoj je bio i Đuro Perica), a Držićevoj skupini imputirano je stvaranje terorističke organizacije koja je tobože djelovala prema uputama hrvatske “fašističke” emigracije.

Kako je Udba došla do Držića? Prema rekonstrukciji povjesničara Krašića, sve je počelo od Davora Žilića, koji je u veljači 1975. prijavio Udbi da njegov prijatelj Želimir Čizmić okuplja “Hrvatsku osloboditeljsku vojsku”, povezanu s hrvatskom političkom emigracijom, radi atentata na visoke komunističke dužnosnike. I da je u nju neuspješno pokušao učlaniti Ratka Peraića, studenta Filozofskog fakulteta koji je honorarno radio u Vjesniku, te akademskog kipara i učitelja Roka Domića. Iako je prijava bila lažna i motivirana Žilićevom željom da se osveti prijatelju s kojim se fizički sukobio, Udba ju je ozbiljno shvatila. Zato su nakon eksplozije u Zagrebu uhićeni i Peraić i Domić, a poslije i Čizmić. Kao Peraićevi prijatelji, uhićeni su još i Vjesnikov novinar Ljubomir Antić i lektor Baldo Dobrašin. U kaznenoj prijavi pisalo je da su od 1971. radili na stvaranju ilegalne skupine koja je u programskim načelima imala stvaranje samostalne hrvatske države. U premetačini Peraićeva stana nađeni su i leci s pozivom na ustanak. Nakon nekoliko mjeseci istrage, na slobodu su zbog nedostatka dokaza pušteni Čizmić, Domić, Dobrašin i Antić.

Tom Držić uhićen je na temelju ispitivanja Ratka Peraića, koji je njega i Tomislava Polegubića naveo kao svoje istomišljenike s kojima je vodio antirežimske razgovore. Osim njih trojice, na optuženičkoj klupi našli su se i Jozo Lukač i Stjepan Turek, jer su znali za njihovu djelatnost, a nisu ih prijavili službama sigurnosti. Prema presudi Okružnog suda u Zagrebu od 31. ožujka 1976., Držić je svoje antirežimsko djelovanje počeo još 1967. kad je u Montrealu u Kanadi stupio u kontakt s političkom emigrantom Stjepanom Dubičancem, s kojim će u sljedećim godinama dogovarati metode za rušenje Jugoslavije, među ostalim i širenjem emigrantskog časopisa “Jadran”, koji je izdavao Dubičanac, te stvaranjem ilegalne antijugoslavenske organizacije u Hrvatskoj. Tako su Držić i Peraić od 1971. do uhićenja navodno radili na stvaranju ilegalne terorističke organizacije “Hrvatski revolucionarni pokret”, čiji je cilj bio razbijanje Jugoslavije putem ustanka. Sastavljali su i letke kojima pozivaju na ustanak, nabavljali promidžbene materijale hrvatske političke emigracije, posebno one koji su govorili o gerilskom ratu, a Držić je navodno radio na nabavi uređaja za komunikaciju, stroja za umnožavanje promidžbenih materijala te – oružja.

Držić se branio da je kao akreditirani novinar “Vjesnika u srijedu” 1967. pratio u Montrealu svjetsku izložbu Expo i tada slučajno upoznao Dubičanca, koji mu je ponudio da piše članke za njegov “Jadran”, a neke mu je primjerke poslao u Zagreb. Nastavili su kontakt putem telefona, pisama, a povremeno su se sastajali u Londonu, Grazu i Zürichu. Kako se Dubičanac nadahnjivao programom kanadske liberalne stranke (bio je član parlamenta pokrajine Québec), Držiću je predlagao da osnuje ilegalnu organizaciju čiji bi se program temeljio na načelima liberalizma, a koja bi u trenutku slabljenja režima prerasla u Hrvatsku liberalnu stranku. Također, ponudio se da mu nabavi oružje i stroj za umnožavanje. Držić mu je pak odgovarao da je skupina u nastajanju i da se radi na pisanju programa, no da nije mnogo postigao zbog zauzetosti poslom, ali i nepovoljne političke situacije u zemlji.

A što je puna istina? Četiri desetljeća poslije Držić je povjesničaru Krašiću potvrdio da je održavao kontakte s Dubičancem, da je za “Jadran” napisao jedan članak pod pseudonimom Trpimir, što nije otkrio u istrazi, ali i da ga pisanje za taj časopis nije privlačilo pa je tražio osobe koje bi to činile. Otkrio je također da je prije uhićenja bio i u kontaktu sa službenikom SDS-a Zlatkom Lackovićem, jer je kao Vjesnikov novinar SDS-u morao predavati emigrantske časopise koji su stizali u redakciju. Potvrdio je nadalje da je s Peraićem pokušao osnovati skupinu koja bi bila jezgra buduće liberalne stranke u Hrvatskoj, ali da se za gerilsko ratovanje zanimao samo zato što je pisao članke o IRA-i te da nabava oružja nije dolazila u obzir. Naime, iako su i on i Peraić bili za stvaranje samostalne hrvatske države, smatrali su da je jugoslavenska konfederacija najviše što se na tome putu moglo u tadašnjim geopolitičkim okolnostima postići, pa bi korištenje oružja u ostvarenju toga cilja bilo kontraproduktivno.

Željeli su probiti cenzuru

Otkrio je također da ga je u zatvoru redovito posjećivao službenik SDS-a Franjo Vugrinec ne bi li od njega izvukao priznanje da je djelovao kao doušnik CIA-e. Isti taj Vugrinec postat će jedan od najistaknutijih pripadnika Službe za zaštitu ustavnog poretka Republike Hrvatske. Što je, dakle, bila Držićeva “neprijateljska djelatnost” zbog koje je morao na robiju? Povremeno je kontaktirao s političkim emigrantom iz Kanade, neuspješno je nagovarao Peraića da napiše članak za emigrantski časopis, nije mu uspio ni pokušaj stvaranja jezgre buduće liberalne stranke, nakon sloma Hrvatskog proljeća vodio je “neprijateljske razgovore” s Peraićem, a Peraić i Polegubić napisali su tekstove za letke koji nikada nisu napravljeni niti su šireni. Držić i njegova skupina, zaključuje povjesničar Krašić, zapravo su osuđeni zbog razmišljanja i razgovora o mogućnosti prekida “hrvatske šutnje” te zbog želje da objavom članaka u inozemstvu probiju režimsku cenzuru.

Držić je osuđen na šest godina, Peraić i Polegubić na četiri, Lukač na godina dana, a Turek na osam mjeseci zatvora. Da bi groteska bila još veća, postoje ozbiljne indicije da je eksploziju u Paromlinskoj inscenirala Udba kako bi dobila izgovor za obračun s protivnicima režima. Zanimljivo je spomenuti da Tom Držić ima židovsko podrijetlo. Naime, u njegovu policijskom dosjeu piše da je Tomislavov otac Leo Židov, da je 1941. prezime Drücker promijenio u Držić, te da mu je u tome pomogao budući kardinal Franjo Šeper, koji je bio Tomislavov krsni kum. Te podatke Tom je potvrdio povjesničaru Krašiću, ali i dodao kako je njegov otac bio “veliki Hrvat” te da su ga roditelji odgajali “hrvatski”. 

>> VIDEO Pogledajte fotografije snimljene tijekom boravka kraljice Elizabete u Hrvatskoj: Sa suprugom Phillipom i kćeri Annom 1972. godine došla je u četverodnevni posjet tadašnjoj Jugoslaviji