Zašto je otišao? To ne zna ni sam Sanader

Uljudnu zamolbu uredništva Večernjeg lista da napišem uvodni esej u povodu prve obljetnice tajanstvenog odlaska dr. Ive Sanadera sa svih stranačkih i političkih položaja prihvatio sam s neskrivenom nelagodom. Ta nelagoda izvire iz činjenice što jednostavno ne znam odgovoriti na najvažnije, a možda i jedino pitanje koje zanima svakoga čitatelja: "Zašto je zapravo otišao Ivo Sanader?"

Pitanje slična sadržaja i osobno sam mu postavio u Klubu književnika samo nekoliko dana nakon što mu je, kao "doživotnom počasnom predsjedniku", vodstvo HDZ-a 4. siječnja 2010. izreklo poznatu presudu stranačkog prijekog suda (nisu mu dali pravo ni na odvjetnika, ni na obranu): Politička smrt brisanjem iz stranačke evidencije! Obrazlažući presudu, Jadranka Kosor izgovorila je znamenitu rečenicu satkanu u stilu pitijske proročice: "Nitko ne može otići, a da ipak ostane, niti može ostati, a da ipak ode".

>>Premijerka Kosor: Prošla mi je godina bila najteža u životu

Na moje pitanje Sanader je odgovorio podužim, krajnje zanimljivim monologom. Iako sam prilično pažljiv i zahvalan slušač, ni nakon tog monologa nisam zapravo bio na čistu zašto je otišao, a zaključio sam kako i njemu samom to nije sasvim jasno. Postoji, dakako, mogućnost i da nije bio iskren. Sve u svemu, tom sam prilikom stekao dojam da je u jednom času Sanader naprosto "puknuo" jer je shvatio da se više ne može i ne želi nositi sa slovenskim teritorijalnim ucjenama, ali i licemjerjem i ucjenama europskih političara, svojih "prijatelja" koji su od njega, Hrvata i Hrvatske stalno tražili (i još uvijek traže i lako dobivaju!) nove ustupke kojima bismo trebali platiti članstvo u Europskoj uniji.

 >>Nagovarali su ga da objavi: Odlazim jer sam bolestan!

Narodni vrag ili sotona
Da političari, kao i liječnici, mogu "puknuti" ili "sagorjeti" meni je, kao medicinskom sociologu i političkom analitičaru, vrlo dobro poznato (poznata mi je teorija i mnoštvo istraživanja o nesretnim i sagorjelim liječnicima), pa mi je teza o "sagorjelom Sanaderu" još znatno bliža od, primjerice, teza kako je otišao zbog ucjena Europske komisije ili američke administracije.

Kako su odlazak i puč djelovali na njegov položaj u hrvatskoj i globalnoj virtualnoj javnosti?

Rezultati prigodne empirijske analize koju sam za čitatelje Večernjaka proveo 29. lipnja između 23 i 24 sata upućuju na nedvosmislen zaključak kako je nakon 4. siječnja 2010. godine Ivo Sanader postao utjelovljenjem svih zala i dežurnim krivcem za sve narodne nevolje. Postao je glavnim junakom društvene drame koja se u teoriji naziva moralnom panikom. "Bijeg s vlasti", "ostavljanje naroda na cjedilu" i, posebice, njegov neuspio pokušaj "pučističkog" povratka na vlast pretvorili su Sanadera u metaforičkoga golemog "narodnog vraga" ili "političkog vješca" koji je postao predmetom beskrajno maštovitih urbanih i medijskih legendi o "povratku u politiku" i "saborskom rušenju vlade Jadranke Kosor". Dakako, i njegovih stalnih obrednih "spaljivanja" i "slanja u Remetinec".

>>Poslije odlaska Ive Sanadera zaredala su uhićenja i istrage

Kako je internet idealan medij za prigodna sociolingvistička istraživanja, lako ću dokazati da je Sanader već pola godine idealni "narodni vrag" na čijem se tragu stalno nalazi agresivna "virtualna rulja".

Da su politička moć i slava u Hrvata krhki i prolazni kao latica cvijeta ili vlat trave naučio je u posljednjih šest mjeseci, i to na bolan način, do jučer najmoćniji i najslavniji hrvatski političar nakon vrhovnika dr. Franje Tuđmana – dr. Ivo Sanader.

Prolaznost moći i slave
Naime, kad sam 25. ožujka 2007. godine, pišući knjigu "Let iznad kukavičjeg gnijezda", mjerio tadašnju virtualnu slavnu znamenitih Hrvata, na prvom je mjestu bio tenisač Ivan Ljubičić sa 271.000 rezultata na Googleu. Ivo Sanader je, kao najbolje rangirani političar, bio na devetom mjestu sa 90.800 rezultata, a Jadranka Kosor tek na skromnom 62. mjestu sa 13.800 rezultata.

Kad sam slično mjerenje slave ponovio u noći s utoraka na srijedu, Jadranka Kosor bila je apsolutna, nedodirljiva zvijezda političke i sveopće nacionalne slave sa 937.000 rezultata. Znatno iza nje bio je predsjednik Josipović sa 726.000, odbjegli Ivo Sanader "spao" je na samo 450.000, a više je ne može ugroziti ni Ivan Ljubičić sa 441.000 rezultata.

U kvantitativnom smislu virtualna Sanaderova slava nije za podcijeniti uzme li se u obzir činjenica da na Googleu o Ivici Oliću ima "tek" 379.000 dokumenata, o Luki Modriću 236.000, o utamničenom generalu Anti Gotovini 93.500, a o "šefu" hrvatske političke oporbe Zoranu Milanović tek skromnih 87.200.

Međutim, najveći problem s trenutačnom Sanaderovom medijskom i virtualnom slavom nije kvantiteta, već kvaliteta: pretežito je negativna, da ne kažem đavolskoga predznaka. Da je tome tako lako ću empirijski dokazati.

Kad sam uz ime i prezime bivšeg premijera (napisano pod navodnicima: da možete i sami provjeriti) dodao neke znakovite imenice i pridjeve, marljivi je Google izbacio ovaj broj rezultata: prevarant 6930, dobar čovjek 8430, demagog 10.100, kukavica 18.800, domoljub 19.300, izdajica 23.800, intelektualac 43.000, mafijaš 53.300, kriminalac 213.000. Postoji i 208.000 dokumenata koji spajaju ime i prezime Ive Sanadera s imenicom "lopov". U kakav kontekst mediji i korisnici interneta smještaju Ivu Sanadera pokazuju još neka moja mjerenja. Njegovo ime u kontekstu istraga USKOK-a spominje se u čak 114.000 dokumenta, a u kontekstu navodnog povratka u politiku 59.000. Konačno, utjehu može tražiti u činjenici da se kao sposoban političar spominje u 71.000 dokumenata, a kao nesposoban u samo 11.500. Obrnuta je situacija s Jadrankom Kosor: njezino se ime uz pridjev "sposobna" pojavljuje u 99.100, a uz riječ "nesposobna" u čak 160.000 dokumenata.

Dakle, Sanader je stekao novu slavu i javnu definiciju koja, svedena na nekoliko riječi, izgleda otprilike ovako: kao što ga je javnost prije samo dvije ili tri godine doživljavala kao daleko najsposobnijeg hrvatskog političara, danas ga definira i doživljava kao "sposobnog" lopova i kriminalca kojem je mjesto u tamnici.

>>Bebić potiče priče o povratku Ive Sanadera

Muke palog despota
Vrlo često – pola u šali, a pola zaozbiljno – znao sam u Hrvatskom saboru dr. Franju Tuđmana nazivati pokojnim diktatorom. To je stalno ljutilo saborske hadezeovce, ali se nijedan od njih nije usudio javno osporiti tu provokativnu etiketu. Šalu na stranu. Tuđmanove ustavne ovlasti, titula vrhovnika i način vladavine u dobroj mjeri opravdavaju moju ironijsku oznaku. Mogli bismo kazati da su rat i smrt osnažili njegovu, na žalost, nedostatno prosvijećenu diktaturu. Diktaturu posebnoga kova koju je Tanja Torbarina (koju sam jednom odveo Tuđmanu na ručak, pa joj se ljudski svidio, kao kakav lik iz crtića) izvrsno opisala u prigodnom eseju u povodu njegove smrti: "I sad bi trebala opisati Tuđmana. Kakav je nastup u javnosti imao. Svaka druga rečenica skandal. I kako su o njemu novinari pisali. Ukratko, bio je diktator. Diktator kojeg se nitko nije bojao."

Kako bismo, ex post, mogli teorijski odrediti praksu vladavine dr. Ive Sanadera? Slijedeći teorijsku logiku klasičnog teoretičara demokracije Roberta A. Dahla, za Ivu Sanadera mogli bismo kazati da je bio "demokratski" tiranin (danas možemo kazati da je "odbjegli despot") i da je oblik njegove vladavine bio tiranski.

Slijedeći logiku Tanje Torbarine, za Sanadera bismo mogli kazati: Bio je "demokrat" europskoga kova. Demokrat kojeg su se svi u HDZ-u i mnogi izvan njega bojali! Medijska demonizacija i linč kojem je pola godine izložen Ivo Sanader, ali i mnogi njegovi bliski suradnici, moraju se smjestiti u kontekst tog paradoksa. Stil njegove vladavine nad stranačkim podanicima možda je najbolje opisao Vladimir Šeks zvan Vječni: "Ivo me ponižavao i pravio budalom" (naslovnica Globusa, 8. siječnja 2010.)

Kad despot jednom padne, većina onih koje je držao u strahu, koje je ponižavao i ucjenjivao – bez obzira na sve blagodati i beriva kojim ih je obdarivao – postaju zakašnjeli osvetnici. Da je tome tako potvrđuje demonski medijski, politički i virtualni "zagrobni" život Ive Sanadera koji sam opisao. Iz tog bi života i Jadranka Kosor mogla štošta naučiti. Ufam se – zbog nje same i općega dobra – da uči.

*U tiskanom izdanju Večernjeg lista od četvrtka pročitajte cijeli specijal: Godinu dana poslije Sanaderova odlaska