Zašto je otvorenje vukovarskog Vodotornja prošlo u medijskoj tišini?

Nekoliko godina hrvatska je javnost čekala otvorenje obnovljenog čuvenog vukovarskog Vodotornja. Taj je otporni i prkosni Vodotoranj doista postao simbolom hrvatskog usuda u Domovinskom ratu i njegov je značaj neupitno nacionalni. Prvorazredno nacionalni. Ali, zašto je otvorenje obnovljenog Vodotornja postalo još jedan kamen spoticanja u hrvatskom javnom prostoru? I kako je uopće moguće da otvorenje tako važnog objekta protekne bez prvih ljudi države koji se odreda jako čuvaju da im nitko ne može spočitnuti nepoštivanje hrvatskih domoljubnih svetinja?

I kako je to uopće moguće da na javnoj televiziji u izravnom prijenosu nismo gledali svečanost otvorenja tog moćnog vukovarskog simbola koji je za mnoge u Hrvatskoj, ali i izvan nje, simbol čitavog hrvatskog ratnog stradanja? Što je to otišlo u krivo dvadeset i devet godina nakon vukovarskog stradanja, pa da je hrvatska javnost na kapaljku saznavala da se Vodotoranj napokon otvara, kao da ne živimo u vremenu svemoćne tehnologije koja nam može približiti ama baš svaki događaj? Kako to da u Vukovar nisu pohrlili predsjednik države i Sabora, premijer, ministri obrane i hrvatskih branitelja, ministrica kulture i medija, ratni generali, župani, gradonačelnici, biskupi, akademici... Kako to da su nakon tajnovita otvorenja u javnosti ostali brojni repovi pa sada svi prozivaju sve zbog nemuštih objašnjenja o teškoj epidemiološkoj situaciji koja je onemogućila pozivanje uzvanika i građana kako bi uveličali vukovarsku svečanost?

Tako se proziva HRT što nije prenosio otvaranje. A HRT odgovara da svečanog otvorenja zapravo nije ni bilo i da su dijelovi otvaranja s pjevačkim nastupima i hrvatskom zastavom snimani unaprijed i naknadno emitirani. Jako čudno. Još čudnija je činjenica da se u Vukovaru tog petka doista nije pojavio nitko od najviših državnih dužnosnika. Pa dolazili su cijelo vrijeme na gradilište Vodotornja, puštali suze, bili tronuti i obećavali izdašnu financijsku pomoć tom projektu koji je bio jedan od krunskih projekata sadašnjeg vukovarskog gradonačelnika. Koliko se zna, financijska su obećanja i ispunili, a Vlada se svojedobno obvezala da će za obnovu Vodotornja dati 18,5 milijuna kuna. Ostali novac prikupljen je donacijama od pojedinaca i tvrtki. Nije nepoznato da se s projektom obnove Vodotornja kasnilo. Da je sama obnova tijekom izvođenja radova poskupjela. I da je čin otvaranja, eto, došao u jeku koronske pandemije, pa bi korona doista mogla biti razlog za totalni protokolarni deficit pri otvaranju Vodotornja. Ipak, javni skupovi u ovoj se državi održavaju, naravno, uz pridržavanje epidemioloških mjera. Zasjeda Sabor, zasjeda Vlada, održavaju se komemorativne svečanosti. Igra se nogomet (doduše u posljednje vrijeme bez publike), izvode se kazališne i operne premijere, otvaraju izložbe, premijerno prikazuju filmovi...

Slobodno se protestira, ide na mise, na posao, u školu i na fakultete, u restorane i kafiće, na tulume i slavlja, na groblja... Hrvatska se vlast jako trudi da izbjegne drugi “lockdown” pa Hrvatska trenutačno ima najliberalniji režim u pogledu javnog okupljanja i druženja ljudi. Stoga doista nije jasno kako bi to otvaranje Vodotornja u Vukovaru moglo toliko ugroziti epidemiološku situaciju na istoku Hrvatske i u cijeloj Hrvatskoj da smo ga morali pretvoriti u gotovo ilegalan događaj. Ilegalan u tom smislu da se ne zna tko je sve tog petka bio u tornju i što se uopće zbivalo tog petka navečer na toj vukovarskoj lokaciji. Šteta. Jer otvaranje vukovarskog Vodotornja nije običan događaj kakav se događa svakodnevno. Stoga mu se trebalo pristupiti studioznije i u otvaranje svakako uključiti i državno vodstvo, pogotovo jer to nikako nije samo projekt vukovarske gradske uprave, nego projekt iza kojega je stala cijela zemlja, i to ne samo novcem, nego i srcem.

Naravno, nisu ljudi naivni. Znaju da bi se u Vukovaru uz Vodotoranj, bez obzira na svu tu koronu, nacrtali svi mogući i nemogući prvi ešaloni zagrebačke središnje vlasti da je sadašnji vukovarski gradonačelnik ostao u stranci koja trenutačno drži Banske dvore. Našle bi se tu sasvim sigurno i kamere Hrvatske televizije i bilo bi izravnog prijenosa na prvom programu HTV-a. Pjevalo bi se uživo i sigurno se otvaranje Vodotornja ne bi svelo samo na prigodni vatromet. Politički prvaci dali bi snažne domoljubne izjave, čestitali vukovarskom gradonačelniku na upornosti i viziji, a gradonačelnik bi im zahvalio na financijskoj potpori i obećao da će otvaranje Vodotornja biti novi vjetar u vukovarskim slobodarskim krilima i nova atrakcija koja će generacije poučavati o vukovarskoj žrtvi koju se ne smije zaboraviti. Ali gradonačelnik više nije dio istoga političkog jata i otvorenje Vodotornja postalo je sramotni poligon ljudskih i političkih taština.