Zašto je Rijeci Titov brod "Galeb" u fokusu, a Teatar Fenice potpuno nebitan?

Ako se ne dogodi nešto izvanredno, Grad Rijeka dobit će produljenje svojeg kulturnog prijestolništva do 1. svibnja 2021. godine. Razlog je poznat. Njezino veličanstvo korona. I njen sveprisutni pandemijski trag. Doduše, nisam siguran da su u riječkoj gradskoj upravi sretni zbog toga i da su otvorili pjenušac kada su čuli plan Europske komisije.

Razlog je potpuno jasan. Blagajna je prazna, a i samo nastavljanje projekta na još dva dodatna mjeseca dodatno će rastegnuti i financijske mogućnosti grada koji je očito precijenio svoje mogućnosti. A te su mogućnosti precijenili i oni koji su mu titulu dodijelili, ali za prolivenim mlijekom ne vrijedi plakati. Bilo pa prošlo. Istina, treba biti pošten i reći da nema grada u Hrvatskoj, a i šire koji ne bi pokleknuo da mu se tijekom projekta kao što je to EPK dogodi potpuni lockdown. Lockdown koji je ugrozio turističku djelatnost, a onda i dolazak stranih turista na programe riječkog EPK.

Ipak, riječko pokleknuće je specifično jer Rijeka je pokleknula i u trenutku kada je koronska opasnost još bila razmjerno daleko, lokalizirana u kineskim bespućima. Rijeka je dopustila da kulturni birokrati iz programa izbace kulturne kreatore i da neki od najzvučnijih i najvažnijih riječkih umjetnika današnjice u projektu uopće ne sudjeluju. Dopustila je, primjerice, da Titov brod "Galeb" bude projekt od nulte kategorije za riječko kulturno prijestolništvo, a da riječka gradska uprava potpuno ignorira obnovu Teatra Fenice. Poruka je jasna. Brod "Galeb" Rijeci je važan, a Teatar Fenice nije. "Galeb" je u fokusu, a Fenice je sasvim izvan fokusa. U toj nekakvoj čudnoj gotovo pa antiriječkoj diskrepanciji (pa kakve veze brod sagrađen u talijanskom brodogradilištu za talijanskog naručitelja koji je jedno vrijeme bio morsko utočište bivšeg jugoslavenskog predsjednika ima s gradom Rijekom?) utopila se mogućnost da Rijeka pluralistički trijumfira u projektu koji je trebao preporoditi i osvježiti ne samo riječku nego i hrvatsku kulturnu scenu.

Ipak, proteklih mjeseci počelo se u javnosti plasirati informacije da je, eto, za probleme Rijeke kao europske prijestolnice kulture krivo možda i najviše Ministarstvo kulture. Kao, ministrica kulture Nina Obuljen Koržinek nije se dobro snašla i nije snažnije pogurala riječki projekt koji je zapao u probleme kada se pojavila korona i kada su otkazani brojni programi s inozemnim gostima. Pa onda dežurni kritičari svega i svačega odmah spominju i bivšeg ministra Zlatka Hasanbegovića, Ninina prethodnika, za čijeg je kratkog mandata Rijeka i izborila prijestolništvo, a koji je, navodno, također opstruirao projekt gdje god je i kad god je stigao. Jer, eto, hrvatski kulturni državni establišment, koji je sada već dulje vrijeme u rukama HDZ-a, nije mogao otrpjeti da najveći kulturni projekt od hrvatske samostalnosti vodi riječka, SDP-ova gradska uprava sa svojim kulturnim menadžmentom lijeve provenijencije.

Ima li u ovim kritikama koje se tako često provlače po internetskim forumima istine? Je li službeni demokršćanski Zagreb doista podmetao nogu službenoj socijaldemokratskoj Rijeci i veselio se riječkim patnjama i dubiozama oko EPK? I tako zapravo minirao važan kulturni projekt za koji se iskeširalo jako puno javnog novca? U svakome slučaju hrvatsko Ministarstvo kulture službeno je izrazilo podršku prijedlogu Europske komisije da se i Rijeci i Galwayu omogući dvomjesečno produljenje EPK statusa kako bi se na miru realizirao predviđeni, a neodrađeni program. A koliko je novca Ministarstvo kulture uložilo u Rijeku kao europsku prijestolnicu kulture? Prema svježim navodima iz Ministarstva, riječ je o 46,900.000 kuna, i to u periodu od 2016. pa do 2020. godine. Do kraja ove godine trebalo bi Rijeci isplatiti još pet milijuna kuna, što nikako nije mali novac. A vrlo je vjerojatno da će Ministarstvo kulture financijski pomoći i gotovo sasvim izvjesno produljenje statusa EPK za Rijeku do kraja travnja 2021. godine.

Stoga, nepravedno je za posrnuća riječkog EPK okrivljavati Ministarstvo kulture, koje će, kako stvari sada stoje, za taj projekt isplatiti 52 milijuna kuna!? Jer to je, mora se priznati, lijep novac. I lijepa financijska injekcija središnje vlasti za riječki kulturološki eksperiment koji je imao nekoliko pogođenih infrastrukturnih intervencija u arhitektonsku baštinu Rijeke, ali Rijeci nije dao novo urbano lice, kao što je to, primjerice, EPK Graz učinio sa štajerskom prijestolnicom. A novu sličnu priliku Rijeka sasvim sigurno tako skoro neće dočekati.