Kakva lustracija!? Hrvatska još nije u stanju oprostiti se od totalitarističkih likova. Višedesetljetna zvijezda komunističkog režima Budimir Lončar dobit će Medalju grada Zagreba za “izuzetna postignuća i značajan doprinos međunarodnoj suradnji Hrvatske i zemalja članica EU”.
Nezaposleni mladi ljudi ovih dana slobodno vrijeme mogu tratiti iščitavajući tko je Budimir Lončar i zašto je to važno znati. Kad ga se zagugla prvo se pojavi intrigantno: “Titov killer ili genij hrvatske diplomacije”, pa citat iz Wikipedije da je povjesničarka Carol Hodge u knjizi “Britain and the Balkans” navela kako se Lončar zalagao za embargo na uvoz oružja u SFRJ, u vrijeme kad je agresorska JNA imala ogroman arsenal oružja, za razliku od Hrvatske. Premda je sam Lončar 2015. pričajući Dragi Hedlu za Jutarnji list o svom “50-godišnjem prijateljstvu” s dr. Franjom Tuđmanom, rekao i kako je embargo na kojem je inzistirao SAD tada štetio samo SFRJ koja je dogovorila nabavku oružja iz SSSR-a. Spominjao je i sastanak s hrvatskim vodstvom uoči presudne odluke Vijeća sigurnosti UN-a o embargu.
Kamenjar.com pak piše kako je kao visoki komunistički dužnosnik svojim političkim i diplomatskim radom nanio golemu štetu hrvatskom narodu za jugoslavenskog totalitarnog režima, ali i za hrvatske samostalnosti u procesu detuđmanizacije. To je stav inicijative branitelja i stradalnika Domovinskog rata i građana Zagreba užasnutih što je gradonačelnik ovaj put pogriješio s dodjelom Medalje Grada Zagreba. Neki se čude što se i Novi list obrušio na “ubojicu Hrvatske”, a HDZ šuti. I onda kao zaključak na sve kontroverzije, naslov u Autografu: “Ovo je istina: Budimir Lončar je omogućio hrvatsku neovisnost.” Drago Pilsel, ponesen istinoljubivošću, izvukao je kojekakve detalje iz Lončareve biografije, protuargumente pa i podatke o točnim datumima njegovih pet formalnih susreta u sedam godina s “prijateljem” Tuđmanom. Impresivno.
Nema kraja našem čuđenju što ga i sam Tuđman, poznat po hiperprodukciji ordena, i sam nije odlikovao! Ali, za ispravljanje pogrešaka nikad nije kasno. Ako je 2013. britanska kraljica mogla amnestirati od osude za homoseksualnost (zabranjenu do 1967.) matematičkog genija Alana Turinga (koji je razbio njemačke šifre, što je bitno utjecalo na ishod Drugog svjetskog rata) – 59 godina nakon njegove smrti, zašto se onda nekome u 95. godini života ne bi mogli odužiti. Zašto baš sad i može li to imati političke konotacije, vidjet ćemo, ali uzmimo kako je ipak riječ o Bandićevu iskrenom činu davanja počasti. Kad netko u 95. godini života dobiva priznanje, to znači, prvo, zaslužio ga je, i drugo, time se ispravlja nepravda što ranije nije uočen značaj njegovih djela.
Ali u Lončarevu slučaju nepravda je očito bila strašna, s obzirom na to da je on još 2010. dobio orden Reda kneza Branimira s ogrlicom “za osobite zasluge stečene promicanjem međunarodnog položaja i ugleda RH” koji mu je dodijelio predsjednik Stjepan Mesić na izmaku mandata u kojem mu je Lončar bio savjetnik, kao potom i Ivi Josipoviću. U tom je smislu Lončarev slučaj raritetan i epskih razmjera u svjetskim okvirima. Kakvo je to priznanje Titovu režimu! Ili, naprotiv – ako je istinit samo dio priča o Lončarevoj ulozi u likvidaciji Jugoslavije. Ako postoji sličan primjer, jednako je bizaran.
Sve i da nema mrlja u biografiji kakve mu nalaze, može li pojedinac u nehumanom i moralno iskvarenom sustavu tijekom četiri desetljeća djelovanja na visokim pozicijama ostati moralno čist? Ipak, ne može ključni “protuhrvatski” argument za Lončara biti to što je ostavku na mjesto šefa jugodiplomacije podnio mjesec dana nakon pada Vukovara ako je i bivšem predsjedniku SFRJ Stjepanu Mesiću u prosincu 1991. prestao mandat, pa je nakon toga postao i predsjednik Hrvatskog sabora i dvostruki hrvatski predsjednik. Predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović lani je, 7. prosinca, Redom Ante Starčevića odlikovala “opskurnog”, kako je svoje otkriće nakitio portal Telegram, 90-godišnjeg profesora emeritusa Zvonimira Šeparovića za “izniman doprinos održanju i razvitku hrvatske državotvorne ideje te neovisnosti, cjelovitosti i međunarodnom ugledu Republike Hrvatske”.
Šeparović je “opskuran” jer je Hrvatsko nacionalno etičko sudište, kojim predsjeda, kao hrvatskog izdajnika svojedobno osudilo i Budimira Lončara koji nije postao opskuran ni nakon 41 godine djelovanja u opskurnim vremenima na opskurnim pozicijama. Ne mora nam se svidjeti ni to što je Šeparović Istanbulsku konvenciju nazvao “opasnim smećem”, ali zar to umanjuje njegove zasluge? I tako ćemo na sljedećim predsjedničkim izborima, baš negdje oko 30. godišnjice proboja Berlinskog zida, kad se Europa počela opraštati od komunizma, u Hrvatskoj gledati boj kandidata koji su odlikovali komunista i antikomunista. Koja smo mi demokracija!
>>Berlinski zid
Hrvatska je 75 godina okupirana od partizana i četnika