Zašto je štrajk prosvjetara uspio?

Bez obzira na to prihvatili članovi sindikata na referendumu ponudu Vlade ili istrajali u početnom zahtjevu za povećanje koeficijenta od 6,11%, jedno je sigurno – najveći štrajk u povijesti hrvatskog školstva je uspio. Traje već više od mjesec dana, potpora mu se nije istopila, okrunjen je velikim prosvjednim skupom na Trgu bana Jelačića, a Premijer je nakon mjesec dana ignoriranja konačno sjeo za stol sa sindikalnim čelnicima i počeo popuštati.

Zašto je štrajk uspio? Razloga je više, neke od zasluga pripadaju vodstvu sindikata, a neke lošoj reakciji druge strane, Plenkovićeve Vlade, koja je svakim novim manevrom sve više dolijevala ulje na vatru. Prva dobro pogođena stvar u organizaciji štrajka bio je tajming.

VIDEO Tisuće prosvjetara na velikom prosvjedu "Hrvatska mora bolje"

Sindikalni čelnici su više puta javno istaknuli kako su za rješavanje nepravde oko koeficijenta u prosvjeti, a on je najniži u javnom sektoru za sve djelatnike s visokom stručnom spremom, čekali da stvari u državi krenu nabolje. Nisu htjeli zabijati nož u leđa hrvatskom proračunu u vrijeme kad im se nije moglo izaći u susret, već su čekali da se javi proračunski suficit, a od tog viška kolača danas traže otprilike jednu desetinu.

Bila je to mudra taktika, prvo pustiš vladajuće da se mjesecima hvale kako nam cvjeta na svim poljima, a onda kažeš, e kad ima viška, mogli bismo riješiti stari problem. Tajming je dobro pogođen i jer se štrajk događa u vrijeme izbora. Iako sindikalisti neće priznati da su i to imali u vidu, jasno je da su u predizborno vrijeme vladajući skloniji popustiti, udovoljiti, počastiti.

Lukavo je odabrano i vrijeme početka štrajka. Nisu ga započeli odmah koncem ljeta, nakon što im nije udovoljeno oko povećanja koeficijenta, već su pustili da školska godina započne, da se vide i sve blamaže tzv. “škole za život” i time dodatno podgrije nezadovoljstvo u školama. Mudro je započet štrajk u listopadu, kada preostaje dovoljno vremena da se po okončanju štrajka, pa makar trajao i dva mjeseca, izgubljena nastava stigne nadoknaditi i školska godina uspije uredno privesti kraju. Da je, primjerice, štrajk započet u ožujku to ne bi bilo tako.

Vjerojatno ključni potez u dinamici štrajka bilo je usvajanje taktike cirkularnog štrajka, gdje su svaki dan u tjednu nastavu obustavljale druge županije. Tako se stvar grijala i dogrijavala, trajala je dugo, a ipak je ostajala mogućnost brze nadoknade propuštenog.

Nakon loših i gorih reakcija vladajućih prešlo se na frontalni štrajk i krešendo je kulminirao velikim prosvjedom na Trgu. Tajming štrajka i ritam njegovog odvijanja bio je izvrsno tempiran. Nije se rasipao, nije jenjavao, a uza sve to pokazana je i za naše sindikate iznenađujuće domišljata medijska strategija.

Ipak, ključni element za uspjeh štrajka leži u činjenici da se odvija 2019. godine u vrijeme društvenih mreža. Neki od sindikalnih čelnika započeli su karijeru u vrijeme kada kod nas još nisu postojali mobiteli i Internet, već se dogovaralo na stare telefone, pa možemo zamisliti Vilima Ribića kako 1990. godine kolegi sindikalistu kad bi došlo do šuma na telefonskoj vezi kaže – slabo te čujem, daj okreni nulu. Danas su sindikalisti umreženi u cijeloj Hrvatskoj preko Vibera, WhatsAppa i društvenih mreža. Nekada je trebalo telefonirati pojedinačno i mukotrpno obilaziti teren, a sada se, zahvaljujući suvremenog tehnologiji, svi dogovaraju i informiraju trenutno.

VIDEO Najveći prosvjed nastavnika u povijesti hrvatskog školstva

Video: Patrik Macek/PIXSELL

Organizatori su vješto izbjegli očekivane optužbe da je štrajk politički potaknut od lijeve oporbe (kao da vlast nije lijeva). Tu valjda tražiti i razlog zašto je vjeroučitelj i istaknuti katolički aktivist Marin Miletić govorio na skupu, i to zapaženo.

Dobar dio javnosti do jučer je na sindikalne čelnike gledao kao na stare nesposobnjakoviće koje je pregazilo vrijeme, no oni su se pokazali iznenađujuće mudri, brzi, vješti novim sredstvima komuniciranja. Organizacija i vođenje štrajka su s njihove strane bili perfektni, a onda je krenula sila odozdo, iz baze. Proključalo je nezadovoljstvo, Trg se napunio, a govori su bili upečatljivi, posebno govor nastavnika povijesti iz Krivodola Luke Žužula, koji je umnogome podsjećao na žar svog zemljaka Vlade Gotovca. Figurom nastavnika povijesti iz Imotske krajine kao da je božja providnost Plenkoviću citirala Ujevića iz Uspavanke iz Krivodola: “Maštao si o Parizu i San Francisku, a slomit ćeš krila negdje iznad Krivodola i Runovića”. Narod se ne da.

Pobjeda ima sto majki, pa kad je štrajk izdržao mjesec dana bez osipanja, a posebno nakon prosvjeda na Trgu, svi su se počeli svrstavati uz prosvjetare.

Uspjehu štrajka pridonijela je i Plenkovićeva oholost, koja mu sve ozbiljnije sužava sposobnost rasuđivanja.

Notorni Ivo Sanader, koji nije bio primjer poniznosti i empatije je prekidao put u inozemstvu da bi se vratio i razgovarao sa štrajkašima, dok je Plenkoviću trebalo mjesec dana da uvidi kako je stvar ozbiljna. Pa i nakon toga misli da će štrajk razbiti bacajući kost između prosvjetara i ostatka javnog sektora. Nudi varijantu u kojoj časti sve, ali manje. Predvidljivo, jer na izborima sljedeće godine će svi glasovati, a ne samo prosvjetari, ali nedovoljno da uguši pobunu.

Posebno ulje na vatru dolijevaju medijski telali oligarhije pričom o prosvjetarima uhljebima, u čemu je svojom pravedničkom lamentacijom čovjeka iz privatnog sektora posebno zabljesnuo bivši (?) savjetnik Premijera Krešimir Macan, samoproglašeni glasnogovornik – “75 posto koji radimo i plaćamo poreze za njih, plaćamo preskupe poreze i trebamo se sad sažaljevati nad njima”, pri čemu ga posebno boli što će zbog eventualne nadoknade nastave biti ugrožen odlazak na skijanje.

Zanimljivo je da o uhljebima najviše govore oni kojima su puna usta privatnog sektora, a sami ustvari spadaju u kriptojavni sektor, jer posluju uglavnom sa strankama i državom, produžena su ruka oligarhije, koja im omogućava siguran put do javnog novca. Ponavljam, riječ je o kriptojavnom, a ne pravom, tržišno orijentiranom privatnom sektoru. Nisam čuo da prosvjetare nazivaju uhljebima ni Mate Rimac ni Ilija Tokić, već su na braniku poslovnog svijeta Matija Babić i Krešimir Macan.

FOTO Najbolje fotografije velikog prosvjeda učitelja u Zagrebu

U cijeloj priči prosječan fikus u uredu Ministarstva znanosti i obrazovanja više je uključen u događanja od ministrice Blaženke Divjak, u vrijeme dok traje najveći štrajk u povijesti tog resora. Što je tražila to je i dobila. Hoćeš silom biti ministar važnog resora iako iza sebe imaš potporu od jedan posto? Toliko, a možda i manje, težiš danas u pregovorima.

Na koncu, koliko je svijet u kojem živimo izokrenut najbolje govori sljedeća činjenica. Udovoljavanje zahtjevu prosvjetara koštalo bi proračun najviše 460 milijuna kuna, tj. 60 milijuna eura godišnje. Toliko se u optimističnom scenariju spominjalo da bi mogao iznositi transfer nogometaša Dinama Danija Olma.

Dakle, već više od mjesec dana u cijeloj državi djeca ne idu u školu zbog iznosa koji za jednog vještog naganjača kožnate lopte po travnjaku plaćaju europski klubovi. Sve je teže orijentirati se u dezorijentiranom svijetu.