Prije točno sto godina 23. ožujka u Milanu je utemeljen pokret Fasci Italiani di Combattimento (talijanski borbeni odredi koji su si nadjenuli ime po snopu pruća) na čelu s Benitom Mussolinijem, koji se 10. studenoga 1921. pretvorio u Nacionalnu fašističku stranku. Snop je čvršći od jednog pruta, bilo je geslo Mussolinija, vojnika u Prvom svjetskom ratu, nastavnika u osnovnoj školi, člana Socijalističke stranke pa novinara i glavnog urednika (od 1912.) socijalističkog lista Avanti. Bio je protiv talijanskih vojnih intervencija prije Prvog svjetskog rata, kao što je ona protiv Turske, ali 1914. bio je za ulazak u Prvi svjetski rat pa je zbog toga izbačen iz Socijalističke stranke. Nakon Prvog svjetskog rata zajahao je val nezadovoljstva podjelom plijena od raspadnute Austro-Ugarske. Nazvan je “osakaćena pobjeda” (vittoria mutilata), jer Italija nije dobila sve što joj je bilo obećano da će dobiti na drugom dijelu Jadrana.
U tom pokretu slijedili su ga neki socijalisti revolucionari, futuristi i uplašena sitna buržoazija. Nitko nije primijetio rađanje toga pokreta. A kada je politika umorna, kada su ljudi nepovjerljivi prema politici, onda nastaju politička čudovišta.
Talijanski filozof, izdavač i antifašist Piero Gobetti za Mussolinija je kazao da “budući da nije razumio povijest, počeo ju je interpretirati mitovima”. Njegova mitomansko-poetična vještina bila je ograničena, ali na mnoge je djelovala, posebno na one koji su odbacivali novo vrijeme koje je dolazilo nakon Prvog svjetskog rata. Italija je bila ponižena, prevarena, a za to su odgovorne strane demokracije koje pripremaju zavjere, a sve i zbog talijanskih stranaka koje su slabe, neodlučne. Taj Mussolinijev “nauk” kao da i danas odzvanja u nekim društvima i zbog toga bi se na svaku sličnost s tadašnjim pojavama trebalo upozoravati. Tada taj pokret na početku nije imao nikakva odjeka, a i sada se za slične pokrete koji kliču o zavjerama protiv jadnog naroda jednostavno kaže da neće imati odjeka.
Mussolini je prije točno sto godina govorio kako ne nastaje stranka, već pokret, “antistranka”. I danas se neki pokreti predstavljaju kao “antistranke”. U političkoj nestabilnosti nakon Prvog svjetskog rata Mussolini je sa svojim paravojnim snagama (squadristi) i fizički napadao političare te je njegova politička prijetnja kulminirala 22. listopada 1922. Maršem na Rim nakon kojeg je od kralja dobio i mandat za sastav vlade. Nakon parlamentarnih izbora 1924. uveo je u siječnju 1925. diktaturu. Deset godina poslije napao je Etiopiju…
Pomisliti da bi zbog nekog arhitektonskog djela, neke ceste ili mosta ili pak isušivanja močvara Mussolini mogao biti proglašen osobom koja je učinila i dobre stvari, ne samo da je povijesno pogrešno nego je i neistinito. A predsjednik Europarlamenta Tajani kazao je da je Mussolini učinio i “dobre stvari”.
Nekoliko dana nakon što su 1933. nacisti u Njemačkoj došli na vlast, kancelar Adolf Hitler donio je plan gradnje autocesta. Na tom projektu zaposleno je 100.000 radnika i gradilišta su otvorena u cijeloj Njemačkoj te je i ekonomija počela pokazivati bolje rezultate. Nitko, pa ni Tajani, ne može kazati da je zbog autoceste Hitler učinio i dobre stvari.
Kada se govori o nekim pozitivnim Mussolinijevim potezima, prenose se i mnoge lažne vijesti koje je lansirao tadašnji fašistički režim. Jedna od često spominjanih “dobrih” stvari iz fašističkog doba jest ta da su vlakovi uvijek stizali na vrijeme (time se hvalila i Goebbelsova nacistička propaganda). To nije točno, vlakovi su i dalje kasnili, ali režim je govorio da dolaze točno na vrijeme. Fašizam je uveo mirovine. Nije točno, u Italiji su prve mjere socijalne skrbi uvedene 1898., a invalidska i starosna osiguranja postala su obvezatna 1919., dok je mirovina kakvu poznajemo danas uvedena tek 1969. Kada se među “dobrim stvarima” spominje isušivanje močvara južno od Rima, zaboravlja se da je zakon o melioraciji donesen krajem 19. st., a u vrijeme fašizma provedena su isušivanja u Laziju. Nije točno ni da u vrijeme fašizma nije bilo korupcije. O njoj se samo nije smjelo pisati. Dovoljno je spomenuti da je Eugenio Scalfari, tada mladi student-novinar, a sedamdesetih osnivač lista Repubblica bio otpušten jer je u listu Roma Fascista napisao da su korumpirani fašistički čelnici tijekom gradnje EUR-a (zgrada za svjetsku izložbu). Nije istina ni da je Hitler primorao Mussolinija da se i u Italiji uvedu rasni zakoni. Premda je 1938. objavljen u listu Giornale d’Italia nepotpisani tekst o rasi (Manifesto della razza), povjesničari se slažu u tome da ga je napisao Mussolini. Trebao je “opravdati” kolonijalni ekspanzionizam (oni koji govore o dobrim stvarima vezanima za Mussolinija zaboravljaju i da je na Etiopiju bacao plinske bombe), ali i fašistički antisemitizam.
Nije točno ni da je Mussolini porazio mafiju. Uputio je 1924. na Siciliju prefekta Cesarea Morija, koji je počeo zatvarati manje važne mafijaše, ali kada je istragu usmjerio prema velikim ribama, prema fašističkom čelniku Alfredu Cuccu i generalu Antoniju di Giorgiju, koji su bili usko povezani s mafijom, Mussolini mu je zapovjedio da zaustavi istragu. Mori je 1929. imenovan doživotnim senatorom, a fašistička propaganda obznanila je da je “mafija poražena”.
Fašizam se predstavio kao pokret koji će poraziti neučinkovite tradicionalne stranke, a kada je došao na vlast objavljivao je da je proveo pozitivne promjene za narod. Neka autocesta, isušena močvara i zgrada ne mogu biti nazvani dobrim djelima iza kojih stoje osobe kakve su bile Hitler i Mussolini.
Uvjereni sam antifašist i ispričavam se svima koji su se osjetili uvrijeđenima mojim riječima, obznanio je Tajani nakon kritika koje su uslijedile zbog izjave da je Mussolini učinio i nešto dobro dok nije počeo slijediti Hitlera kada je uveo rasne zakone. Pod fašističkim čelnikom Mussolinijem sagrađene su ceste, mostovi, zgrade, isušene su močvare, obnovljena je industrija, a onda je “pogriješio” uspostavom rasnih zakona. Da, mnogi političari uvođenje rasnih zakona smatraju greškom (errore), a ne užasom (orrore). Grešku u jednom slovu, ali s velikom razlikom u samoj njezinoj biti napravila je ovih dana i mlada gradonačelnica Rima, članica Pokreta 5 zvijezda (M5s) Virginia Raggi. Strijeljanje 335 talijanskih građana na rimskom prostoru Fosse Ardeatine, među kojima je bilo mnogo Židova, koje su počinili nacisti 23. ožujka 1944. kao odmazdu na napad na njemačke vojnike u Rimu gradonačelnica Raggi nazvala je “užasnom greškom” u ratu. Raggi zasigurno to nije kazala zbog sljedećih izbora, jer niti će se kandidirati za Europarlament niti joj istječe mandat na mjestu rimske gradonačelnice. Dakle, ne trebaju joj glasovi desničara ili nostalgičara. Mnogi u Italiji Mussolinijeve zločine smatraju “greškama”, a ne “užasima”. To je jednostavno zato što u Italiji nakon Drugog svjetskog rata nije provedena katarza. Zapravo, Italija je završetak Drugog svjetskog rata dočekala na strani saveznika. Ona prethodna, s time što je Mussolini već bio smijenjen, u rujnu 1943. potpisala je sa saveznicima “primirje”, a ne kapitulaciju kako se uči u Hrvatskoj. Na polju pokraj Siracuse na Siciliji u jednom je šatoru 3. rujna 1943. u ime vlade Talijanske Kraljevine kojoj je na čelu već bio Pietro Badoglio, a ne Mussolini, primirje potpisao general Giuseppe Castellano, a u ime američkog predsjednika Dwighta Eisenhowera potpisao je Walter Bedell Smith, budući šef CIA-e. Odlučeno je i da se 8. rujna objavi da je potpisano primirje pa se zato govori o tome datumu kao o onome kada je Italija prestala biti na krivoj strani rata. Gotovo dvije ratne godine Italija je zatim bila na strani saveznika u Drugom svjetskom ratu. Većina Talijana ni ne zna gdje je potpisano primirje.
Tajani, koji je nedavno pozdravio “talijansku Istru i Dalmaciju”, nakon “greške”, napisao je da je vrijeme Mussolinija i fašizma “najmračnija stranica povijesti prošlog stoljeća”, ali budući da nije bilo preispitivanja savjesti, ima i dalje onih koji misle da su Talijani u Drugom svjetskom ratu bili “brava gente” (dobri ljudi). Ratni zločini koje su talijanske snage počinile u Albaniji, Grčkoj, Jugoslaviji, a prethodno u Africi, gotovo su nestali. To što su palili naselja, ubijali, silovali, nestalo je gotovo preko noći. Spominje se u raznim povijesnim knjigama, pa i TV emisijama (postoji i poseban kanal Rai-Storia na državnoj televiziji RAI u kojem se iznose povijesni događaji pa je tako, primjerice, rečeno da je “Jugoslavija zemlja koja je pretrpjela najviše brutalnosti fašističke Italije”. Italija za to nije snosila posljedice, nego je, uz pomoć saveznika, prije svega SAD-a, uspjela odbaciti zahtjeve za izručenja svojih zločinaca. Isporučila je samo one koji su počinili zločine protiv angloameričkih snaga, dakle one zločince koji su ostali uz Mussolinija (osnovao je svoju fašističku državu RSI na sjeveru Italije) i nakon primirja.
U poslijeratnom razdoblju nastala je propaganda o “Talijanima dobrim ljudima”, nalazili su se slučajevi u kojima neki talijanski vojnik nije htio počiniti zločin pa je platio svojom glavom itd. Talijani “brava gente”.
Tajani u studenome 2014. je odustao od primanja dohotka na koji imaju pravo povjerenici i kada to prestaju biti, a Tajani je bio i potpredsjednik Komisije. Od 17. siječnja 2017. postao je predsjednik Europarlamenta u kojem je zamijenio Martina Schulza. Najvjerojatnije bi trebao zamijeniti Berlusconija na čelu pokreta Naprijed Italijo.
Pogledajte što je Maras učinio Tajaniju zbog izjave o Dalmaciji i Istri
Da postoje slicni u Hrvatskoj vec bi imali sankcije i jos stotinjak NGOa vise koji bi optuzivali (kao sto i optuzuju) sav narod za neko Ustastvo. U Srbiji sa druge strane vlada isti nacin razmisljanja kao sto je Tajanijev, ublazujue se i popravlja odnosno falsificira povjest sasvim otvoreno. Neprikriveni Cetnici peglaju povjest pretvaraju Cetnike u antifasiste i prave od zlocinca zrtvu a od zrtava zlocince. To nikome ne smeta, jedino ako se upozori na nove stare srbske lazi imas napade od dezurnih pljuvaca u Hrvatskoj, ili naprimjer brisanje i blokadu ovdje na forumu.