Zbog ovoga je Ukrajina ključna i još od 90-ih se zagovara fokus SAD-a na nju

Ruski napad na Ukrajinu ponovno je upozorio na geopolitičku važnost Ukrajine, koja je od pada Belinskog zida, sloma komunizma i raspada Sovjetskog Saveza kratko vrijeme funkcionirala kao tampon-zona između Zapada i Rusije, nakon čega je uslijedila otvorena bitka Zapada i Rusije za kontrolu nad Ukrajinom.

Ta je bitka, kao i odlučnost Rusije da ne prepusti Ukrajinu Zapadu, naposljetku i dovela do ruskog napada na tu zemlju. Zašto je Ukrajina toliko važna Rusiji da je ona za nju spremna ratovati i krvariti? Zbigniew Brzezinski, savjetnik nekoliko američkih predsjednika i geostrateg, u svojoj glasovitoj studiji “Velika šahovska ploča” objašnjava kako je prostor Euroazije, koja predstavlja najveću kopnenu masu na svijetu, ključan za kontrolu svijeta, što znači da sila koja kontrolira Euroaziju kontrolira cijeli svijet.

>>Veliki Večernjakov specijal o ruskoj invaziji na Ukrajini možete pronaći na kioscima ove nedjelje 6. ožujka uz tiskano  izdanje Večernjeg lista

Za Brzezinskog je ta sila nedvojbeno Amerika, što ne iznenađuje, s obzirom na to da je “Velika šahovska ploča” objavljena u drugoj polovici devedesetih, kada su Sjedinjene Države bile jedina svjetska supersila. Euroazija je, kako je objašnjavao, glavna američka nagrada, iako na prostoru Euroazije postoji još pet geopolitičkih aktera i isto toliko geopolitičkih stožera.

Glavni geopolitički akteri su Francuska, Njemačka, Rusija, Kina i Indija (iako postoje i manje važni akteri, poput Ujedinjenog Kraljevstva i Japana, primjerice), dok Ukrajinu, Azerbajdžan, Tursku, Iran i Južnu Koreju slavni američki geostrateg poljskog porijekla, kojeg su nazivali i odvjetnikom američke hegemonije, ubraja u skupinu geopolitičkih stožera, pri čemu je Ukrajina zbog svog geopolitičkog položaja u samom središtu euroazijskog prostora i svojih resursa posebno važna.

Brzezinski je snažnu i samostalnu Ukrajinu proglasio ključnom protutežom Rusiji, smatrajući da Rusija bez Ukrajine ne može računati na europski imperijalni status, a upravo to je, kako se može zaključiti na temelju Putinovih poteza prema Ukrajini posljednjih osam godina, i jedan od ključnih razloga aktualnog Putinova rata protiv Ukrajine.

Bez ponovnog preuzimanja, Rusija ne može ponovno postati imperij, a Brzezinski je još devedesetih godina snažno zagovarao da se Amerika mora fokusirati na Ukrajinu i to spriječiti, što je odonda bila politika svih američkih administracija osim Trumpove, iako je jedan drugi američki teoretičar, John Mearsheimer, još 2015. godine točno prognozirao do čega će dovesti pokušaj Zapada da Ukrajinu (i Gruziju) priključi NATO-u, upozoravajući kako će Rusija u tom slučaju biti prisiljena uništiti Ukrajinu.

Mearsheimer je objašnjavao da zbog goleme ravnice koju su pregazile tri sile koje su u posljednja dva stoljeća pokušale osvojiti Rusiju – od Napoleonove Francuske preko carske Njemačke do nacističke Njemačke – Ukrajina za Rusiju predstavlja tampon-zonu koju nijedan ruski lider neće prepustiti Zapadu i dopustiti njezin ulazak u NATO.

Amerikanci već skoro dva desetljeća to pokušavaju. Nakon ulaska Poljske, Češke i Mađarske u NATO 1999. godine, Savez se ponovno proširio i 2004. godine, a te je godine u Kijevu izbila Narančasta revolucija koju je izazvao revolt zbog lažiranja izbora na kojima je pobijedio proruski kandidat Viktor Janukovič, kao i trovanje dioksinom prozapadnog predsjedničkog kandidata Viktora Juščenka. Iako trovanje nikad nije potpuno rasvijetljeno, sumnja se da se i u ovom slučaju radilo o atentatu koji su po narudžbi Kremlja provele ruske obavještajne službe.

Na novim izborima pobijedio je Juščenko, a nekoliko godina kasnije, 2008. godine, tadašnji američki predsjednik George Bush predlaže primanje Ukrajine i Gruzije u NATO, što je ogorčilo Moskvu, a predsjednik Putin odmah je poručio da Rusija to neće mirno prihvatiti. Moskva se nipošto nije mirila s proeuropskim i prozapadnim smjerom Ukrajine niti s njezinom punom samostalnošću. Sljedeći čin ukrajinske drame dogodio se 2014. godine, nakon što su Ukrajinci u drugoj ukrajinskoj revoluciji srušili tadašnjeg proruskog predsjednika Janukoviča (koji je pobijedio na izborima 2010.), nakon što je on odustao od sporazuma o pridruživanju Europskoj uniji.

>> VIDEO Je li Putin bolestan? Pitali smo stručnjake zašto je stalno udaljen od ljudi, možda uzima i steroide

Ukrajina je spas ponovno odlučila potražiti pod zapadnim okriljem i u članstvu NATO-a. Putin je ubrzo uzvratio udarac aneksijom Krima i izazivanjem pobune na istoku Ukrajine, koja je rezultirala proglašenjem dviju proruskih “narodnih republika”, Narodne republike Doneck i Narodne republike Luhansk, što je trajno paraliziralo Ukrajinu onemogućivši i njezin ulazak u NATO, s obzirom na to da zapadni vojni savez u svoje redove ne prima zemlje koje ne kontroliraju svoj teritorij i svoje granice.

Međutim, pokazalo se da je to bio samo prvi čin Putinova plana za Ukrajinu. Drugi je čin uslijedio ovih dana kada je novi ruski car samoproglašene republike na istoku Ukrajine najprije priznao, a dva dana kasnije i naredio invaziju na Ukrajinu, potvrđujući da Rusija nikad neće prihvatiti “odlazak” Ukrajine, iako ju je upravo tim ultimativnim činom neprijateljstva ujedno i zauvijek izgubila.

*Veliki Večernjakov specijal o ruskoj invaziji na Ukrajini možete pronaći na kioscima ove nedjelje 6. ožujka uz tiskano  izdanje Večernjeg lista