Zašto je važnije da su nam otac ili djed u ratu bili na pravoj strani od budućnosti naše djece

Uoči posljednjeg miješanja političkih karata za novu vlast, Hrvatska se doimala kao davljenik usred financijskoga brodoloma koji na biralištu traži pojas za spašavanje države od bankrota dubljeg utapanja. Jedna vlada za drugom, bježeći od reformi kao vrag od tamjana, vukle su zemlju sve bliže financijskoj provaliji; koga su zmije grizle, i guštera se plašio, pa je nad izborima lebdjelo legitimno pitanje, u ironičnome izdanju: hoće li nova Vlada, kakva god na kraju ispala, napraviti sudbonosni korak naprijed? Pod dobronamjernom pretpostavkom da se i u velikoj politici prvi mačići u vodu bacaju, prolog ipak ne obećava očekivanu predstavu preobrazbe države i njezina gospodarstva: umjesto spasonosnog pojasa o koji bi se uhvatile mnoge već potopljene nade da će se napokon aktivirati potencijali zemlje i naroda, na površini u grace periodu prvih sto dana plutaju samo slamčice spasa u obliku šturih reformskih obećanja i još neotkrivenih proračunskih magija, a ispod površine, o noge davljenika veže se novi uteg prošlosti koji i dalje vuče prema dnu. Umjesto da se duhom i tijelom posveti spašavanju gospodarstva i izgradnji budućnosti države i državljana, hrvatska politika još jednom rasipa energiju na računanje kvadrature kruga naše nesretne i tragične prošlosti. Veliki cinik Veselko Tenžera zastao bi danas pred repovima koji se formiraju na “šalterima prošlosti“, gdje se, inače, pazari s instant-ponudama za svjetliju budućnost, i zaključio još jednom: “Prošlost raste kao korov“! Kako ne bi rastao, kad se hrani s toliko jasala.

Premijer je označio smjer

U zemlji u kojoj su (i) povjesničari na vlasti, opovrgavajući tezu velikog francuskog kolege Jeana Tularda da oni ne mogu biti (dobri) političari, jer znaju što je bilo a ne znaju što može biti, dobro je, iz opreza, razlikovati prošlost od povijesti. Kod svakoga naroda, kod velikih a osobito kod malih, povijest je osjetljivo mjesto njegova postojanja. Sastavljena je obično od slavnih dijelova, i po njima se ne može hodati bez tepiha, i manje slavnih ili spornih mjesta, i po njima se hoda kao po jajima. Ni u jednom od tipskih slučajeva, osim kod hrvatskoga, koji i nije tipičan, zbog raznoraznih okolnosti na koje Hrvati i nisu mogli utjecati, povijest se ne zatvara u staklanu, u kojoj se onda najbolje snalaze slonovi po sistemu da razbijaju sve što dodirnu. I lijevo i desno od sebe, sve dok ima porculana.

Od užarene prošlosti počelo je toliko gorjeti i među prstima strpljivog premijera Oreškovića, da se odvažio lupiti šakom po stolu cirkularnim (elektroničkim) pismom i optužiti nepoznatog počinitelja za grijehe netolerancije u pregrijanom svijetu politike. Do Banskih je dvora stigla svijest da Hrvatska ne može biti zemlja čudesa u kojoj je moguće da gospodarstvo hoda šumom obnove i oporavka dok politika trči drumom sterilnih ideoloških i svjetonazorskih sukoba. Nakon prvog koraka, koji je prohodao (ili prosjedio) u Saboru, i pola koraka u otporu svršenome činu u koji je doveden u slučaju ravnatelja SOA-e, novi cijeli korak u političkome odrastanju nominalno najmoćnijeg čovjeka države najavljuje da bi Hrvatska mogla imati premijera. U njegovu uredu na Markovu trgu, njegovi bi suradnici što žurnije, ako to već nisu učinili, morali postaviti pješčani sat, jer vrijeme curi brže nego što se tamošnjem stanaru može činiti, s ugrađenim mehanizmima koji bi sprječavali da se kazaljka okreće unazad. Premijer je dobro označio smjer kretanja. A iznad vrata, da se nikome ne oduzme nada, mogli bi istaknuti izreku jednog mnogo slavnijeg premijera (W. Churchilla) iz zone Commonwealtha: “Bude li sadašnjost sudila prošlosti, ostat ćemo bez budućnosti“. Imaju i drugi narodi svoju (ne)slavnu povijest – treba li za to putovati daleko? – zbog koje se stalno zapleću kao pile u kučine. Jesu li na tim i takvim primjerima zapadni istraživači došli do “jednog od najznačajnijih otkrića 20. stoljeća“, kako ga je predstavio britanski sociolog Teodor Zeldin, da se naša sjećanja formiraju u istome dijelu mozga gdje su i centri koji misle budućnost. Kao prvi i najveći rezultat takvog miješanja moždanih nadležnosti, vizija budućnosti postaje vezana uz viziju prošlosti! Čini se da u tome otkriću naši sunarodnjaci participiraju na natprosječni način: razočarani utopijama, ideologijama i iluzijama iz prošlosti, nalaze stalni azil u novim interpretacijama starih, proživljenih i preživljenih sistema; umjesto da prošlost pamte, da žive u sadašnjosti i da se okrenu budućnosti, zgrčili su se u Prokrustovoj postelji koju su im skratili vladari, po svojoj mjeri; povijest vlastitih očeva i djedova postala im je važnija od onoga što oni stvaraju, za sebe i za svoju djecu.

Novi povratak prošlosti, koji se događa u posljednje vrijeme s tipiziranim likovima ustaša i partizana, svojevrsna je potvrda, možda čak parodija, o tome da današnje političke elite nisu u stanju (os)misliti drugi projekt kojim bi osavajale vlast i vladale zemljom, i da bivše elite nisu uspjele, ili nisu znale, objasniti prošlost da se ne bi počela ponavljati kao nova tragedija (“verbalni građanski rat“ ili Tenžerin “korov“). Njihova djeca, sada već odrasli muževi, spuštaju se dragovoljno u arenu ne bi li dokazala čiji je otac, ili sada već djed, bio bolji, ili manje loš, tko je (koga) pobijedio u ratu zločina i zločinaca; prepusti li se konačno izjašnjenje i dalje takvoj vrsti neorganiziranog ili divljeg referenduma, ni unuci ni praunuci neće riješiti spor o tome čiji su sve preci bili na boljoj ili lošijoj strani. Tko će lako priznati da je njegov otac, djed i pradjed izgubio povijesnu bitku od susjedova oca, djeda ili pradjeda? Zadrži li se takav pristup, više emotivan nego racionalan, više politiziran nego objektiviziran, ratovi će se produljivati sve dok ima ratnika koji su voljni, nađu li za to interesa, oblačiti uniforme, sebi, a pogotovu drugima.

Zabrinjavajuća je količina upornosti kojom nasljednici žrtava hoće dokazati tko je pobijedio u kojem svjetskom ratu, kao da su to bila prvenstva u sportu, a ne u ubijanju. Jesu li oni čuli za Havelovu poruku “mladim povjesničarima“ kad su po arhivskim grobljima kopali po prošlosti M. Kundere – da budu oprezni kako u dobroj namjeri ne bi “djedovima učinili više štete nego koristi“?

Svaki odlazak u prošlost, čak kad je dobro pripremljen, ima u sebi nešto od odlaska u špilju nepoznatoga, skrivenoga svijeta; ako sva užad nije dobro povezana, može se pasti na samo dno. Nasljeđe 20. stoljeća – s kojim politika, inače, najviše barata, okreće ga i prevrće, kako joj (us)treba – posebno je teško, pogotovo u nas: totalitarizam, fašizam, komunizam, veliki ratovi, revolucije, nasilje, kult ličnosti... sve je isprobano u jednome ljudskome vijeku i na prostoru gdje se ljudi međusobno poznaju, da ne bi ostavili velike i teške tragove, više u obliku frustracija nego čistih osjećaja; češće u mitovima nego sređenim znanjima; dublje u srcu nego u glavi. Takve pakete povijesti svaka bi (odgovorna) vlast morala pažljivo zamatati, obvezatno s napomenom: “Lomljivo“! Ili, možda uz još priličnije upozorenje: “Zapaljivo“! A u nas se uz te lako potpaljive vatre sveudilj krešu šibice novih požara, sve u ime velike borbe za istinu. I hrvatska prošlost, i priča o toj prošlosti (tj. povijest) bili su deformirani ideologijama, neka velika, tamna mjesta, poput Bleiburga ili Golog otoka, dugo sakrivena, kao stidna mjesta jednoga režima i njegove ideologije, a nad drugim stratištem, Jasenovcem, žrtve su ponovno ubijali, političkim zbrajanjem ili oduzimanjem, kako je kome odgovaralo. Nad tim i takvim otkrićima, prikladnije je izraziti sažaljenje, nego pokazivati trijumfalizam. Nad grobovima je najbolje govoriti šutnjom, a o grobovima, o tome što grobovi sve skrivaju i pokrivaju, voditi odgovornu raspravu, da se identificiraju uzroci, utvrde posljedice i objasne razlozi. Politika i psihologija, svakako historiografija, politologija i druge znanosti, sva pamet ruku pod ruku, da se mogu – s velikim zakašnjenjem, nažalost, jer su svi pobjednici htjeli pisati svoju (tj. iskrivljenu) povijest – ustanoviti porijeklo i priroda svih zločina, njihove sličnosti i razlike.

Ulično nadvikivanje

Može li se u toj operaciji spašavanja istine o prošlosti, da ne bi za vijeke vjekova lažima i poluistinama opterećivala budućnost, postići minimalni, zapravo optimalni konsenzus, prije svega unutar elita, političke, intelektualne, duhovne (crkvene): da žrtve, od koje god ruke stradale, budu jednake, a politike koje su do njih dovele, uza sve što ih može povezivati, toliko razdvoje i personaliziraju da jedan zločin ne bi opravdavao drugi? Do takvoga konsenzusa ne vodi ulično nadvikivanje koji je zločin(ac) veći, nego zrelo razmišljanje o tome kako je do zločina došlo i što su zločinci htjeli postići.

Licitiranja o tome koji je i čiji zločin teži i veći, traje u Hrvatskoj 25 godina, pošto je pola stoljeća prije toga postojao samo jedan zločin, i nikakva rasprava o tome što se sve događalo u ratu između zla fašizma i nade antifašizma, a pogotovo u poraću, kad se pobjednički antifašizam izvitoperio u komunističku diktaturu i u partijski totalitarizam. Zahtjevi za istinom o grijesima prošlosti, u tom su smislu politički razumljivi, opravdani i etični. Tvrdi i žestoki javni istupi na tu temu potvrđuju koliko je Nietzsche bio u pravu kad je upozoravao da “nasuprot istini nije laž, nego uvjerenje“.

Kako su od prevelike ljubavi u antičkim mitovima majke u strastvenom zagrljaju davile vlastito dijete, tako se muževi u današnjem svijetu etničkih dioba iz prevelike ljubavi prema svojoj naciji mogu opasno približiti Krausovoj definiciji šovinizma, u kojoj mržnja prema drugome može biti manje nesimpatična od ljubavi prema svome (narodu).

Da povijest nije uvijek i do kraja dobra učiteljica života, kad se želi naknadno provoditi, svjedoče i lijeva i desna (s)kretanja. Kao što europska (i hrvatska) ljevica nije izvela do kraja kritičku obnovu lijeve “paradigme“ pošto se odrekla komunističkog totalitarizma, kao što se još koleba oko važnosti nacije u globaliziranome svijetu, ili oko mjesta religije u ljudskome i javnome životu (iako ona vodi milijarde ljudi), tako i politička desnica ne može sakriti svoja ograničenja kad ljevicu doživljava anacionalnom, sektaškom, u našem slučaju “nenarodnom“, “komunjarskom“ i “jugoslavenskom“. Jesu li između njih ostale ikakve komunikacije da barem mogu ustanoviti u čemu se ne slažu? Neki se standardi trebaju doseći da bi konsenzus postao moguć, a politički konkurenti o prošlosti uopće mogli razgovarati i, poželjno, objektivno o njoj suditi: svi putevi od nacije ne vode u nacionalizam, a od hrvatstva do ustaštva vodi samo jedna uska staza nostalgije i gluposti koja je putem izgubila svaku sposobnost kritičkoga razmišljanja. Ista je matrica za odnos prema drugom paru politički mrtve kljusadi – jugoslavenstvu i komunizmu. Mnogo citirana izjava V. Putina – “Tko ne žali za SSSR-om nema srca; tko želi njegovu restauraciju, nema glave“ – vrijedi, djelomično, i za podneblje bivše Jugoslavije, i za današnju ljevicu. Nije ona po definiciji projugoslavenska i prokomunistička, kao što ni politička desnica nije ustaška, ni filoustaška zato što je desnica, nego zato što može biti, kao i ljevica, demokratska i nedemokratska, proeuropska i antieuropska, tolerantna i nesnošljiva. Političkoj ljevici, pak, njezini protivnici, prije ozbiljnoga razgovora o temeljima budućeg konsenzusa trebaju u znak dobre volje priznati da je moguće biti ljevičar i voljeti Hrvatsku, biti Hrvat a ne biti nacionalist. Stari, 95-godišnji filozof Edgar Morin prošao je sve “izme“, koje su prolazili njegovi hrvatski vršnjaci, da bi ovih dana objavio svoj teorijsko-politički testament koji može imati široku upotrebnu vrijednost: “Čovječanstvo ima potrebu čuvati različitost proizvodeći jedinstvo“.

Tko tako pristupa prošlosti, njemu se povijest neće osvećivati. 

>> Osam intelektualaca: Ne prisvajajte domoljublje i osudite zločine 

>> Liberali sve slabiji jer još ratuju 'ustaše' i 'partizani'