Uvjeren da slijedi napad na Borovo Naselje, uvečer 24. kolovoza, Blago Zadro, zapovjednik obrane Borova Naselja, pozvao je svoga zamjenika Ivu Kovačića i zapovjedio mu da sutra ujutro ode do Vučedola i izvidi kakvi brodovi dolaze Dunavom. Stizale su vijesti da su se u dopremu bojnog materijala neprijateljskim snagama uključili i veći brodovi. Kovačić o tome kaže: – Ustao sam u pet sati ujutro. Došavši do Vučedola, zaustavio sam automobil, pješice produžio niz obalu i gledao plovni put koji je bio točno ispod mene. Treba reći da je tu desna obala Dunava na mjestima visoka i do desetak metara. Mislio sam kako bi ih odavde bilo zgodno tući. Dotle su već bili napali Borovo Naselje. Učinilo mi se da je napad otpočeo baš s Dunava. Dok sam osluškivao borbu, vidio sam da ispod mene prolaze dva minolovca. Da sam imao snop ručnih bombi, mogao sam im odozgor napraviti svašta. Ovako, s pištoljem za pojasom, bio sam beskoristan. Vraćajući se natrag, zaustavili su me naši na Mitnici. Imao sam grdnih problema objasniti im zašto sam išao na Vučedol. Kada je uz veliki rizik stigao u Zapovjedništvo kod Blage Zadre, ovaj mu je kratko rekao da su se tenkovi povukli i kako je postignuto nekakvo primirje.
U ponedjeljak 26. kolovoza iz svih smjerova organiziran je opći napad na Borovo Naselje pa je jasno da je taj dio Vukovara glavni cilj. Taj napad krenuo je već u pola dva ujutro. Arbanas i Perić cijene da tu moraju dati ljude pa Perić kreće s dvanaestoricom kod kafića „Slon“. U dvorištu iza „Slona“ nailaze na mrtvog Nikolu Matijevića, koji je imao dvadeset i jednu godinu. Njega su ranjenog ubili metkom iz neposredne blizine. Vodi se vrlo bliska borba, naši vide da je tu njihov tenk i transporter, no kada na oklope otvaraju vatru oni se povlače. Nakon povlačenja neprijatelja, Perić utvrđuje da su zarobili jednoga gardista iz Prve brigade. Nakon što su ih istjerali iz „Slona“ i nakon procjene situacije, Perić odlučuje da branitelji dođu bliže Borovu Selu i unište sve što se nalazi pred njima. Nose „armbruste” koje su donijeli s Opatovca. Željko Kušić uništava tenk, a na transporter koji još nije uspio istovariti četnike pucaju Mirko Kolarević, Damir Ramoda i Pero Perić. Po svemu sudeći, svi su ga pogodili i eliminirali napadače. Željko Kušić imao je kratku psihološku krizu, jer se taj tenk od njegova pogotka izvrnuo na stranu u kanal, a neprijatelji su iz njega izlazili krvavi. Perić i ostali tješili su ga i govorili:– Vidi što su oni napravili malom Nikoli Matijeviću. Toga dana do dvadeset sati naši su sve probleme s neprijateljem riješili na svim smjerovima napada i od zauzimanja Borova Naselja nije bilo ništa. Naši su borci u kućama i računaju da će oni iz Borova Sela još jednom pokušati udariti. Svi su spremni i ohrabreni onim što su učinili pa kad novi napad krene ponovit će se sve na isti način.
Sudionik ovih obrana „Kod Slona“, Željko Kušić, koji je rođen 1972. godine i koji je u to vrijeme trebao biti u zagrebačkoj „maršalki“ na odsluženju vojnoga roka, u lipnju 1991. godine pristupa ZNG-u i postaje pripadnik četvrte bojne Treće brigade. Vježbat će pod nadzorom Ante Rose, Miljenka Filipovića i drugih iskusnih profesionalaca u novonastaloj vojarni na ekonomiji Opatovac. Nakon uspješnog odbacivanja neprijatelja sve je tiho i mirno i tako je i tijekom noći, pa se pripadnici ZNG-a vraćaju 26. kolovoza u svoju bazu u vukovarsku gimnaziju. Nisu se zapravo ni raspremili kada stiže nova zapovijed da idu na položaj „Kod Slona“. Dakle 26. kolovoza sve započinje jakom topničkom pripremom i svima je jasno da će nakon toga uslijediti novi napad. Željko Kušić nastavlja: – Onda smo vidjeli kako iz Borova Sela dolazi tenk koji puca u hodu. Iza tenka na stotinjak metara su dva oklopna transportera pa jedan samohodni top. Mi smo svi u zaklonu, a s nama je i naš zapovjednik Pero Perić. Tu je i jedan gardist koji ima ručni protuoklopni bacač RPG-7, no bojao se izaći pred tenk. Rekao sam da meni da bacač i upitao zapovjednika da mi da dopuštenje da mogu pucati. Morao sam brzo reagirati jer je tenk već bio blizu, a iza njega je njihovo pješaštvo koje nastupa vrlo oprezno. Uz Kušića je Miroslav Čordaš koji mu treba biti odstupnica. Kušić je prema svjedočenju suboraca mirno nanišanio i pogodio tenk koji je tada bio udaljen oko dvjesto metara i pogodio ga. Tenk je u trenutku kada je Kušić pucao stao i pucao prema braniteljima, a da je tenk pogođen Kušić je shvatio kada ga je Miroslav Čordaš počeo grliti u znak čestitanja. Pogledat će prema tenku i vidjeti da gori i to je za njega bilo teško jer je pomislio na one koji su tu sigurno poginuli. Bit će mu još teže kada se bude vratio nakon nekoliko minuta i kada bude vidio da iz tenka izvlače okrvavljene beživotne ljude. Obojica su odmah promijenili svoj položaj i povukli se, držeći se naučenoga pravila da će napadač sigurno uzvratiti na mjesto od kuda je pucano.
Sve što se dogodilo 26. ponovilo se i 27. kolovoza i to već u dva sata ujutro, kada je Željko Kušić na straži. Vidio je siluete tenkova i iza njih veliki broj pješaka, a prvo što čini buđenje je zapovjednika Perića. Nakon kratkoga dogovora odluka je da ih puste u prve kuće na stotinjak metara od rasporeda branitelja. Kušić o tome još kaže: – Ja se povlačim u jedno dvorište i na jedno sedamdeset metara je oklopni transporter, čujem rad motora, ali ga slabo vidim. Tučem RPG-om i granata ga je samo očešala. Naši su svi u tom trenutku izašli iz zaklona i silovito su ih dočekali vatrom. Nakon desetak minuta oni se povlače i čuje se vika da pokupe sve što mogu. Perić je spavao u jednoj kući u blizini kada su mu rekli da čuju tenkove. Perić izlazi i vidi dva tenka i transporter. Zapovijeda da ih se pusti bliže, a kada su se približili na Perin znak naši aktiviraju plinske boce preko akumulatora. Otvaraju brzo paljbu na one koji idu iza tenkova. Pero kaže: – To je bliska borba u kojoj smo mi pokazali da smo disciplinirana vojska, jer se sve radilo kako sam zapovjedio. Nitko nije učinio niti jednu pogrešku. Tučemo izmjenično strojnicama i tromblonima. Kada se stišalo, vidim da nema Mirka Kolarevića i zovem ga da se javi. Znao sam da je bio tu, na straži, na punktu, a sada ga nema. No on je postupio točno kako smo se dogovarali i kako nas je učio Roso. Opalio je „armbrustom“ u tenk i povukao se nekoliko kuća niže. Pojavio se nakon 15 minuta. Ja ga, sretan, pitam zašto se nije javio, a on kaže: „Kako ću se javiti kad ne znam što se događa, a nemam više čime tući”. Vidjevši da ne mogu naše iznenaditi, napadači jednostavno u neredu bježe. Blago Zadro je zatražio potporu minobacača pa je i to doprinijelo bezumnom bježanju neprijatelja. Dan ranije tukli su ih i protugradnim raketama pa su iz Borova Sela tražili prekid.
Ivica Arbanas, zapovjednik četvrte bojne Treće brigade 26. kolovoza izdaje zapovijed Franji Kračku – Bradi da sa skupinom pripadnika bojne ode u Borovo Naselje i pomogne Blagi Zadri na Domu tehnike gdje je bilo kritično i gdje je postojala opasnost da neprijatelj ovlada tim dijelom obrane uz desnu obalu Dunava. Postojala je opasnost da se neprijatelj ubaci u pogone Jugoslavenskog kombinata gume i obuće „Borovo“. Obrambeni položaj Dom tehnike položaj je ispred kojeg je čistina, odnosno sportski aerodrom, sve do samog Borova Sela. Franjo Kračak vjeruje da je precizna tromblonska vatra presudila i da ih je to natjeralo u bijeg. Odbačeni su i oni koji su zapravo došli do ulaza kombinata „Borovo“. Važnost ove obrane neprocjenjiva je, a velika je korist i u tome što su branitelji zarobili veću količinu oružja. Nakon svega ovu skupinu su zamijenili branitelji s Mitnice. Dom tehnike postat će jedan od poznatih obrambenih položaja, a zapovjednik je legendarni Zoran Šipoš i, ništa manje vrijedna kao borac, njegova supruga Jasna. Ovu prvu veliku obranu ovoga dijela obrane izvela je mala skupina branitelja, a Franjo Kračak kaže da je uz njegovih dvanaest bilo otprilike i toliko Šipoševih. Tada je poginuo Dražen Luketić – Dražica iz Sotina čiju će sahranu sljedećeg dana u njegovom rodnom selu ometati neprijateljski zrakoplovi.
Franjo Kračak – Brada, danas pokojni, koji je umro od posljedica mučenja u srbijanskim logorima, rekao je: – Dražica je poginuo u ovom boju na Domu tehnike. Od onih koji su tada bili u obrani je Ivan Hrgić koji je poginuo kod Otoka u prometnoj nesreći, Zvonko Horvatić – Cona gine u obrani Mitnice, Baja Mikletić je kao pripadnik osiguranja bolnice nestao, dok su Borislav Vukojević, Pero Čuljak, Zdenko Cikoja, Vlado Kos, Damir Ivančić, Ivica Pavletić i Josip Radočaj preživjeli rat“. Ujutro 27. kolovoza Perić odlazi u bazu koja se nalazi u zgradi teritorijalne obrane i čuje da je iz Vinkovaca stigla informacija da se toga dana očekuje napad zrakoplovima na Ovčaru i Sotin. Dogovara se s Arbanasom da se pošalju dva čovjeka sa „strijelama” koje su donijeli iz Iloka, i da se tuku zrakoplovi čim otpočne napad. Perić se kreće svugdje gdje je kritično pa tako iz Zapovjedništva, odnosno Teritorijalne obrane odlazi do Stjepana Sučića koji je držao punktove kod nadvožnjaka, onoga istoga gdje je neprijatelj ukopao tenkove. Riječ je o cesti Vukovar – Bogdanovci, odnosno obilaznice kod Lužca. Cilj je vidjeti kako su postavljene protuoklopne mine.
Pero sa svojima postavlja mine i pokazuje kako se užetom iz kanala podvlače pod tenk, dok se kreće cestom. Kratko objašnjavaju kako će postupiti ako ide kolona tenkova. Tu se dva, tri sata bavio minama kad čuje poziv motorolom da su na Mitnicu ušli tenkovi. Odlazi kombijem s desetak ljudi na Mitnicu. Tenk je zapalio kamion. Na tri stotine metara od mjesta gdje se sve to događa izlaze iz vozila. S njima su i trojica s Mitnice. Poslije će vidjeti da je dobro da su ostavili vozilo jer su ga našli posve izrešetanoga. Tražeći tenk nailaze na dobro ukopanu zasjedu koja je na čistini pored kukuruza. Ne mogu toj zasjedi ništa pa traže pomoć od Zorana Gotala – Bika. Gotal tuče minobacačima, a naši mu navode vatru na pravo mjesto. U međuvremenu, traženi tenk se povukao na sigurno. Nakon toga odlaze prema Sotinu vidjeti ima li tu oklopa, a žele to područje i izvidjeti. Idući cestom nailaze na dva tenka i transportera. Martin Jakubovski, kojega su zvali Špegelj, gađa tenk RPG-om, no promašuje, a ostaje samo još jedna mina. Pero uzima megafon i poziva tenkove na predaju. Kaže da su opkoljeni, a da im je ono ispaljivanje bilo samo upozorenje. Oni na to bježe!
Svakako da su u objašnjavanju ovih događaja važna i svjedočenja koja dolaze s druge strane pa ovdje donosim svjedočenje Hrvata iz Šibenika koji je želio da mu se kaže samo ime Anđelko. Anđelko je na odsluženje vojnoga roka u tzv. JNA otišao u proljeće 1990. godine i u vrijeme o kojem govorimo trebao je biti kod kuće pa se, kako sam kaže, u svemu našao protiv svoje volje i svojih uvjerenja. Prema Anđelkovom svjedočenju, prvi puta su u Beograd, u prvu gardijsku mehaniziranu brigadu na Voždovcu, stigli rezervisti nakon događaja 2. svibnja u Borovu Selu. Oni su pokazivali izrazito neprijateljstvo prema svim redovnim vojnicima koji nisu Srbi, a Hrvatima su otvoreno govorili da su genocidne ustaše i da će ih provjeriti kada budu stigli u Hrvatsku. Dalje Anđelko nastavlja: – Kada smo mi redovni vojnici mislili da je ono iz svibnja samo ružna epizoda, kao maljem u glavu svi smo probuđeni iz sna. Dignuti smo po noći s objašnjenjem da idemo na vojnu vježbu. Sve nam je ostalo u vojarni, civilno odijelo, fotografije, pisma, jer nam je rečeno da ćemo se vratiti s vježbe. Prolazili su ulicama Beograda, potkraj lipnja 1991. godine, a ispraća ih masa ljudi koja je u rijetko viđenom ushićenju i baca cvijeće na oklope tzv. JNA, odnosno na svoju narodnu vojsku. Anđelko vidi da ih u koloni prestižu autobusi u kojima sjede ljudi koji najviše liče statistima iz partizanskih filmova koji su u tim filmovima glumili četnike. Jasno mu je da nije riječ o nikakvoj vojnoj vježbi i da se ne snima nikakav partizanski film, već se ide u rat.
Ova je kolona 1. srpnja stigla u vojarnu u Sremskoj Mitrovici, o čemu Anđelko kaže: – Stigli smo u tu vojarnu 1. srpnja i jasno je da je tu već bila neka postrojba iza koje je sve ostalo kao iza nas u Beogradu. Oficiri su sljedećih dana prema nama bili izuzetno susretljivi i ljubazni. Daju nam nove madrace i kažu da se opustimo i legnemo, da se odmaramo i kažemo ako nam nešto nedostaje. Mi ročni vojnici smo brzo zbrojili dva i dva i jasno nam je da nas spremaju za rat. Većina je ročnika sljedećih dana samo razmišljala o bijegu i kako se spasiti. Jedna skupina Hrvata iz Slavonskog Broda uspjela je pobjeći, a skupina s kojom se dogovarao Anđelko otišla je bez njega. Nakon toga pada u tešku depresiju jer ja s roditeljima živio u Njemačkoj i slabu je predstavu imao o tome gdje se zapravo nalazi. Bez obzira na to koliko je vojnika pobjeglo, oficiri to nisu komentirali i bilo je očito da to na sve moguće načine žele prikriti. Ono što su svi očekivali dogodilo se u rano jutro 27. kolovoza kada kreću za Šid, i dok putuju u Anđelku potpuno nepoznati kraj, on misli – budalo, ako nisi do sada pobjegao, kako ćeš sada. On je zapovjednik oklopnoga transportera i dok se voze, cijelo je vrijeme spavao. Kapetan Đerđ Horvat prekorio ga je zašto spava, a cijela posada ovisi o njemu.
Smješteni su na velikoj ledini u Šidu gdje se inače održavao stočni sajam i tu im je podijeljena bojeva municija. Svi zapovjednici oklopa dobili su „Škorpione“ i „Kalašnjikove“, što je Anđelka i druge Hrvate, ali i neke Muslimane dodatno zabrinulo. Kada ih je nekoliko iz njegove postrojbe te večeri bez pitanja otišlo u grad na piće, vraćaju ih vojnom policijom. Ujutro 28. kolovoza zapovjeđen je pokret za Tovarnik, a do Negoslavaca oklopna će bojna stati samo jednom. Negoslavci su novi šok, jer je to sjecište pripadnika tzv. JNA koji najviše liče četnicima, a ima i onih koji nose i zvijezdu i kokardu. Uskoro se pokreću prema Sotinu pa onda Vučedolu. Anđelko je svojima u transporteru zapovjedio da nitko ne smije pucati ni u kakvo živo biće. Anđelko i dalje u sebi misli „idiote, kako do sada nisi pobjegao, kako ćeš to sada“.
Anđelko je tu u Sotinu vidio da ta vojska kojoj on pripada puca na sve oko sebe i lomi sve pred sobom, a kada su stali, prvo su opljačkali napuštenu trgovinu. Kada su stali, njegovom bojnom oklopnom vozilu pristupa major Manojlo Mitev, koji je zapovjednik bojne, i pita Anđelka kako to da iz njegovog vozila nije ispaljen ni metak. Anđelko mu odgovara da nije bilo potrebe, na što Mitev kaže: – Ako ti budeš tako i drugi puta, onda ću ja tebe pred stroj za strijeljanje. Anđelko dalje kaže: – Meni je prije Miteva bio zapovjednik kapetan Miloš Dujić, kojeg su strijeljali jer je odbio pucati na narod. Naslijedio ga je kapetan Nikola Kovačević, a sada je to Đerđ Horvat, ali nitko do tada nije sa mnom tako razgovarao. Sve ono što je Anđelkova postrojba tzv. JNA toga dana učinila u Sotinu trajalo je nešto više od pola sata, a onda je dana zapovijed da se ide dalje.
Kasnije će Anđelko shvatiti da je to dalje bio Vučedol, odnosno zauzimanje ceste koja od Sotina, a to znači i od Iloka i Tovarnika, ulazi u Vukovar. Dakle, snage su se tzv. JNA 28. kolovoza razmjestile i utvrdile prema Mitnici pa je tako ta cijela strana od Negoslavaca preko Ovčare pa do desne obale Dunava bila pod kontrolom neprijatelja. Kada su se razmjestili po vikendicama i okolnim gospodarskim objektima, Anđelko zaključuje: – Mi smo tu stali i čekali i ja sam imao osjećaj da su oni čekali da nas, kako su govorili, napadnu ustaše i da onda, kada nas pobiju, imaju razloga reći kako oni nisu ništa izazivali. Toga 30. rujna su nas napali, ali je kapetan prve klase Miličko utvrdio da su nas napali Srbi iz okolnih mjesta kako bi nas pokrenuli na akciju. Napali su nas i zrakoplovi tzv. JNA iako smo im dali znakove da smo tu, da tako kažem njihovi, no nije pomoglo i mi smo se spašavali kako je tko znao. Anđelko se na kraju ipak spasio iz toga pakla tako što je 1. rujna 1991. godine pušten kući, jer je donesena odluka da se puste oni koji su upisali fakultet. Upis na fakultet sredila je njegova majka koja je sve vrijeme pokušavala spasiti sina. Svjedok ovoga upada tzv. JNA u Sotin, Stjepan Šijaković, pripadnik pričuvnog sastava ZNG-a, koji ima ratni nadimak Mladi Šiljo, svjedoči da su tri tenka 28. kolovoza u 9 sati ujutro ušla u Sotin. Tada su slabo naoružani branitelji pružili otpor i tromblonom oštetili jedan tenk, a onda su oklopi protutnjali kroz selo i smjestili se na staroj cesti koja od ceste Vukovar – Ilok vodi prema restoranu „Vučedol“. Vojvođanski Radio Bač, što je čuo i Šijaković, objavio je da je snage tzv. JNA napalo 250 do zuba naoružanih ustaša, a obrana Sotina u to je vrijeme imala manje od stotinu branitelja kojima zapovijeda Franjo Kračak – Brada.
Toga je 28. kolovoza u 14 sati trebala biti sahrana Dražena Luketića – Dražice poginulog na Domu tehnike, no kako su Sotin u to vrijeme napadali zrakoplovi neprijateljske vojske, a selo su napali i neprijateljski oklopi, sahrana je pomicana s 14 na 15 pa na 16 sati, no i tada su se pojavili zrakoplovi i napali upravo pogrebnu povorku pa je sahrana održana navečer uz tek nekoliko najbližih osoba iz obitelji i prijatelja. Kako je običaj u ovim zapadnosrijemskim selima da na sahranu ide većina sela, bez obzira jesu li katolici ili pravoslavci, tzv. je JNA zrakoplovima tukla i jedne i druge. Dok su zrakoplovi napadali, u Sotin su ponovo ušli tenkovi koji su opkolili selo, a dio kolone protutnjao je kroz mjesto, pucajući na sve strane po kućama. Te noći Sotinčani su organizirali odlazak civila i svih koji nisu potrebni za borbu. Šijaković kaže da su uz probleme uspjeli izvući oko 500 ljudi, a branitelji su ostali još koji dan, nakon čega dio odlazi u Vukovar, dio u Ilok, a dio kako kaže Franjo Kračak: – Odlaze i napuštaju obranu, a najviše im zamjeram što su sa sobom odnijeli i oružje. Svjedok događaja, Đuro Miholjčan, tvrdi kako je njegova kći uvečer 28. kolovoza nabrojala 47 oklopa koji su prošli kroz Sotin.
Nastavljamo dalje o 28. kolovozu, kada na negoslavačkom putu skupina naših, u kojoj je i Pero Perić, obilazi i izviđa područje neprijateljskog rasporeda. Jedan tenk je izašao iz Negoslavaca i tuče naše u Vukovaru. Perić predlaže da ga idu uništiti. Približavaju se kroz kukuruze na svega 15 – 20 metara. Prepiru se međusobno da ga unište ili zarobe. Na kupoli sjedi jedan bradonja, i dok razmišljaju da mu viknu da se preda, sine im da nitko zapravo od njih ne zna vozi ti tenk. Odluka je – uništiti ga. Jedan iz Prve brigade ZNG-a, koji su im došli u pomoć, tuče RPG-om. Nastaje takva eksplozija da dijelovi tenka lete na 150 metara daljine. U prvi trenutak svi misle da su gotovi, a od siline detonacije iz ruku im je poispadalo oružje. Više od minutu nisu imali zraka i nisu došli k sebi. Kada su se pribrali, vide da je od siline detonacije od upaljenih granata u tenku i jedan transporter počeo gorjeti. Tako se dogodilo da su jednim pogotkom uništili dva cilja. Prema procjeni svih onih s kojima sam o tom vremenu razgovarao, najteži napad na Vukovar tzv. JNA izvela je 28. kolovoza, a težište napada išlo je smjerom Sotin odnosno Vučedol – Mitnica te smjerom Negoslavci – Sajmište.
Među braniteljima Vukovara bilo je rašireno mišljenje da je sve zlo koje im se spremalo dolazilo iz Borova Sela, no istina je da je jednaka opasnost pripremana u selu Negoslavci. Potvrdilo je to više svjedoka, a Željka Duvnjak koja je radila na svinjogojskoj farmi Ovčara tvrdi da je major tzv. JNA Veselin Šljivančanin već početkom kolovoza bio u Negoslavcima. Ona je, kao i neki drugi Hrvati, bila dovođena u njegovo zapovjedništvo na ispitivanje čiji je bio cilj saznati koliko je Hrvata pod oružjem i kako su organizirani. Ovaj napad od 28. kolovoza izveli su pripadnici onog 1. oklopnog bataljuna 1. proleterske gardijske mehanizirane brigade u kojoj se nalazio Anđelko koji je o tome svjedočio te oklopni bataljun 2. proleterske gardijske mehanizirane brigade. Ova su dva bataljuna napad izveli iz smjera Sotina prema Mitnici dok su s područja Negoslavaca napali dijelovi 453. mehanizirane brigade kojima je cilj preko sajmišta spojiti se sa snagama u vukovarskoj vojarni. Razgovaramo dalje o vukovarskoj vojarni u kojoj se nalazi propala jugovojska, tuče po cijelom gradu, a naši na to uzvraćaju po „Kavezu”, kako su branitelji zvali tu vojarnu. Šalju čovjeka pod Petrovce da osmatra kako bi pogotci bili precizni. Žele uništiti i repetitor u blizini Petrovaca. Nakon što je Gotal – Bik ispalio dvije mine, „oko” viče da ne vidi. Gotal šalje još dvije, a sada „oko” viče da vidi, govoreći: – Tuci 300 metara desno. Sve to sluša Zlatko Šutković, koji je na poljskom toaletu i računa u sebi, ako je to 300 metara desno, to će pasti na toalet. Trči brzo van – i točno je tako i bilo. Branitelji su u to vrijeme u više navrata tukli vojarnu tzv. JNA, no nemaju zapovijed da je zauzmu.
Zabilježio sam iz toga vremena i svjedočenje ročnika imenom Dinko koji se nalazio na odsluženju vojnoga roka upravo u vukovarskoj vojarni tzv. JNA. Vojni je rok došao služiti 16. rujna 1990. godine u Rumu pa u Sremsku Mitrovicu, od kuda je 1. kolovoza 1991. godine prebačen u vukovarsku vojarnu. Zapovjednik je vojarne kapetan prve klase Čedomir Čurčin. Dinko kaže da je tu bila smještena inženjerija, a sada se ona popunjava oklopom i vojnicima iz brigade koja je imala smještaj u Rumi i Sremskoj Mitrovici i koja je podčinjena Novosadskom korpusu. Pridošlice su se u vukovarsku vojarnu tu sa svojim oklopima ukopali i preuzeli svu kontrolu i dok je do dolaska Dinko bio zapovjednik oklopnoga transportera, sada je to rezervni poručnik Risto iz Šida.
Svi koji imaju zapovjedne dužnosti su Srbi, a posade su Hrvati, Albanci, Muslimani ili Makedonci i ni jedan od vojnika tu u oklopima nije Srbin. Oficiri su na sve načine izbjegavali da im se sazna ime, no Dinko kaže da je zapovjednik oklopno mehanizirane bojne u vukovarskoj vojarni kapetan prve klase Ljubiša Kragulj. Dinko je primijetio da se oni tenkovi i transporteri koji izađu iz vojarne tu više ne vraćaju, a vratio se samo jedan oštećeni tenk ralica, odnosno tenk posebne namjene. Bilo je jasno da se oni raspoređuju na položaje oko grada od kuda su kretali u napade. Dinko dalje kaže: – Vojarna je bila puna k’o šipak, i kad bi tu pala koja minobacačka granata, to bi bila katastrofa. Dok sam ja bio tamo, tek nekoliko granata je palo na vojarnu, a najpogubniji su bili snajperi, no oni su gađali samo oficire. Nakon toga bi izašao tenk i sravnio sa zemljom kuću iz koje je tukao snajper. Oficiri su nam stalno govorili da su to „ustaški zadnji trzaji“ i da mi tu čekamo jer je sve gotovo za dva do tri dana, dok završi sukob domaćih Srba i ustaša, a oni su tu u funkciji mira.
Rezervisti su bili izuzetno ekstremni, no bilo je i onih koji su se bunili zašto su dovedeni tu. Jedan je rekao da ima godišnji prihod od pola milijuna maraka i da njemu ne treba nikakav rat. Zarobljene su pred nama nemilosrdno tukli i tvrdili kako oni ne pucaju, a mi smo grad stalno tukli minobacačima i otvarali vatru na svaki šušanj. Sredinom rujna Dinko je vraćen u Sremsku Mitrovicu, od kuda je uspio pobjeći. Tvrdi kako su vojarnu nakon njih preuzeli vojni policajci. Sljedećih su dana do kraja rujna neprijateljski napadi oslabili i bilo je jasno da se od zauzimanja Vukovara nije odustalo, nego da se traži način kako to učiniti. Kad se zna da je odnos snaga u broju vojnika, a pogotovu u oružju, u potpunosti u korist napadača, ostaje čuđenje da se Vukovar uspio obraniti. Neprijateljske su snage do kraja kolovoza uspjele od istoka uspostaviti kontrolu od Vučedola na desnoj obali Dunava pa do ceste Vukovar – Petrovci, no izlaskom na poljoprivredno dobro Trešnja i to će biti riješeno. Time će kontrola prometnica od strane branitelja, koje vode u Vukovar, biti svedena samo na onu koja iz Vinkovaca vodi preko Nuštra, Marinaca i Bogdanovaca te kukuruznim putem preko Lužca u Vukovar.
Najveći dobitak neprijatelj je ostvario time što je na prijevaru uspio postaviti i ukopati tenkove koji su zauzeli cestu Vukovar – Bogdanovci, i to u blizini podvožnjaka gdje je zapravo bilo vrlo lako braniti taj ulaz u grad. Zapovjedništvo je ZNG-a 30. kolovoza donijelo odluku o prekidu vatre i započeli su pregovori o poštivanju prekida vatre. Treba reći da od tada nikad ni jedan prekid vatre od strane neprijatelja nije poštivan i uvijek je to bilo, kada je u pitanju Vukovar, u funkciji preskupiranja i traženja novih pozicija za nastavak napada. Što se tiče onih dijelova neprijateljske vojske, koje mi zovemo pobunjenim Srbima, oni su uvijek bili u funkciji da izigravaju one koje tobože tzv. JNA ne može kontrolirati pa su redovito izvodili minobacačke i topničke napade. Dakle, početkom rujna, u vrijeme dolaska Mile Dedakovića – Jastreba za novi pokušaj zauzimanja Vukovara bile su spremne postrojbe Novosadskog i Tuzlanskog korpusa te najelitnije gardijske brigade iz Beograda.
Neprijatelj je sa svih strana pritisnuo obranu Vukovara, no ostaje ipak nejasno zašto je cijeli rujan ostavio slobodnom komunikaciju Vinkovci – Nuštar – Marinci – Bogdanovci te dalje kukuruznim putem preko Lužca u Vukovar i Borovo Naselje, ili zašto nije jednostavno ostavio Vukovar i produžio dalje. Naravno da postoje odgovori, no to je pitanje nastavka razmatranja daljnjih događaja vezanih uz obranu Vukovara i istočnoslavonskoga bojišta.