Zašto smo zemlja u kojoj za razliku od razvijenih država mali broj građana živi u unajmljenim stanovima? U skandinavskim zemljama mladi se nakon studija ili škole sele u povoljne stanove za najam.
Kod nas mladi koji nemaju primanja s kojima mogu podići kredit ili bogate roditelje koji će im kupiti stan još ne mogu očekivati pomoć države kad je riječ o socijalnim stanovima za najam. Stanovi u vlasništvu države zauzeti su pa je građanima putem javnih natječaja dosad ponuđeno samo oko 200 stanova.
Ministarstvo graditeljstva pitali smo namjeravaju li graditi socijalne i stanove za najam, a odgovorili su nam da je u izgradnji i pripremi 18 zgrada s 1032 stana u Fažani, Splitu, Malom Lošinju, Metkoviću, Umagu, Koprivnici, Dubrovniku, Rijeci i Varaždinu, no za najam planiraju ponuditi tek manji broj POS-ovih stanova u Splitu.
Ministar Lovro Kuščević u Gospiću je nedavno podijelio ključeve za 30 POS-ovih stanova, lokalna samouprava poklonila im je zemljište i odrekla se dijela komunalnih naknada, pa pozivaju i druge lokalne zajednice na sličnu suradnju.
Što je stanje u nekoj zemlji lošije, veći je postotak stanova i kuća u privatnom vlasništvu, a mizeran onih koji žive u unajmljenim stanovima. U nas je, prema posljednjem popisu stanovništva, 89% stanova i kuća u privatnom vlasništvu, ispred nas su samo Rumunjska i Litva, no ti su stanovi uglavnom u vlasništvu starijih.
Samo 10% naših građana živi u unajmljenim stanovima, a u Danskoj, Njemačkoj, Nizozemskoj, Švedskoj, Luksemburgu i Austriji više od četvrtine građana, u Švicarskoj čak više od 50%.
U Ministarstvu graditeljstva nadaju se da će se mladi odlučiti i na kupnju sufinanciranog rabljenog stana/kuće i u manjim sredinama u kojima na tržištu nema novih stanova.
– To su priče za malu djecu da će ljudi u manjim sredinama kupovati rabljene kuće. Nikad nismo donijeli strategiju u području stanovanja i stambene politike oglušujući se i na smjernice EU i EP-a. Posao gradnje i prodaje stanova od 2002. do 2008./2009. bio je najunosniji biznis i, kad je 2008. bila očita kriza, EU je dao smjernice vladama da pomognu prezaduženim građanima, a Hrvatska je spašavala špekulante na stambenom tržištu – govori prof. socijalne politike Gojko Bežovan. U nas je, kaže, mali broj podstanara jer su građani drugog reda.
– Da pečem kestene na Britancu, netko će me pitati imam li isprave za to, ali mogu biti vlasnik pet stambenih blokova u Zagrebu i iznajmljivati ih na crno i nitko me od poreznika neće pitati što to radim.
Zašto porezni uredi ne urede tržište najma stanova pa bi onda država mogla subvencionirati dijelu ugroženih građana podstanarstvo. U nas su podstanari socijalno isključeni, na margini društva, među njima je velik broj ljudi iz provincije, često su to nižekvalificirani radnici koncentrirani u gradovima koji bi trebali igrati ključnu ulogu u biološkoj reprodukciji.
Ali kako će trgovkinja sa skromnom plaćom u trgovačkom centru kojom ne može dići kredit pomišljati na brak i djecu? U skandinavskim zemljama mladi se nakon studija ili završene škole sele u unajmljene stanove jer je to za državu socijalna investicija koja ima gospodarske i demografske učinke.
Najvećim su dijelom stambene neprofitne organizacije na poticaj države gradile jeftinije stanove i davale ih u najam i to je dio njihove tradicije i socijalizacije kroz koju su prošle generacije ljudi. Taj se pristup smatra dijelom nacionalnog dobra – kaže Bežovan.
U drugim zemljama EU, dodaje, stanovi se ne mogu iznajmljivati bez ugovora i izvjesnih prava podstanarima, koje ne može vlasnik stana izbaciti kad se sjeti. Sociolog Marko Mustapić ističe da nijedna Vlada dosad nije pokazala razumijevanje za promišljanje budućnosti i razvoja zemlje na temelju potencijala mladih, koji sve više napuštaju zemlju.
Mladi su, dodaje, jedna od zapostavljenijih društvenih skupina, što se vidi u proračunskim izdvajanjima. Zato ne čudi ni da smo u vrhu EU po broju mladih koji do 34 žive s roditeljima.
– Većina ih bez podrške obitelji ne može riješiti stambeno pitanje. U protivnom su prepušteni nepovoljnim kreditima banaka. Za razliku od umirovljenika ili branitelja, mladi nisu politički organizirani da bi radili trajniji i neugodniji pritisak na politički vrh i u bližoj budućnosti, nažalost, teško je očekivati promjene.
U nas je stanogradnja gotovo posve prepuštena tržišno-ortačkim odnosima. Dovoljno je sjetiti se donošenja i prenamjena GUP-ova u ekonomski vitalnijim gradovima. U skladu s izostankom državne strategije i politike prema mladima, teško je očekivati rješavanje tog problema. Usporedba sa Švicarskom ili Njemačkom glede državnog ili gradskog najma stanova ugroženim skupinama stoga je neumjesna – zaključuje Mustapić.
A što to vas smeta što ljudi žele biti vlasnici stanova u kojima žive umjesto podstanara? Koja je poanta ovog članka? Najbolje bi bilo kad bi Todorić i njemu slični bili vlasnici svih stanova i kuća u državi gdje bi im stoka sitnog zuba doživotno plaćala mjesečnu rentu s 5% popusta ako ima MultiplusCard, je li?