U Ujedinjenom Kraljevstvu odjeknula je vijest da otočna država Barbados sljedeće godine planira postati republika i time okončati ulogu britanske kraljice Elizabete II., koja je službeno na čelu te uspješne karipske zemlje, ali i 15 drugih zemalja, uključujući i neke od najbližih susjeda Barbadosa. Premijerka Barbadosa Mia Mottley objasnila je ovu odluku željom Barbadosa da svoju kolonijalnu prošlost potpuno ostavi iza sebe.
– Stanovnici Barbadosa žele na čelu zemlje vidjeti nekoga s Barbadosa. To je krajnji izraz povjerenja u to tko smo i što možemo postići. Stoga će Barbados poduzeti sljedeći logični korak prema punoj suverenosti i do 55. godišnjice neovisnosti postati republika – poručila je guvernerica Barbadosa Sandra Mason u govoru što joj ga je napisala premijerka Mottley. Britanska kraljica također u britanskom parlamentu čita govore koje joj sastavljaju britanski premijeri.
Ovaj korak, koji predstavlja simboličan nastavak raspada Britanskog Carstva, odnosno njegovih ostataka, nije iznenađenje za London, s obzirom na to da se o prelasku na republikanski sustav na Barbadosu govori već desetljećima, a i prethodnik aktualne premijerke Freundel Stuart predložio je poduzimanje takvog koraka, kako piše BBC, u bliskoj budućnosti. Barbados nije prva nekadašnja britanska kolonija koja postaje republika, jer su takav korak sedamdesetih godina prošlog stoljeća već poduzele Gvajana, Trinidad i Tobago i Dominika. Posljednja država općenito koja se na to odlučila bio je Mauricijus 1992., dakle 29 godina prije stupanja na snagu odluke Barbadosa.
Simbolični raspad carstva
Kada proglasi republiku, Barbados prestaje biti članica krunskih zemalja Commonwealtha (ali ostaje članicom Commonwealtha), a riječ je o u ovom trenutku 16 suverenih zemalja i članica Commonwealtha, zajednice zemalja koje su nekoć pripadale Britanskom Imperiju, koje i dalje priznaju kraljicu Elizabetu II. kao svog vladara i državnog poglavara. Odlukom Barbadosa nastavlja se osipanje skupine nekadašnjih britanskih kolonija koje prihvaćaju britanskog monarha za svog državnog poglavara.
Nakon raspada britanskog imperija i stjecanja neovisnosti većina nekadašnjih britanskih kolonija priznavala je britanskog monarha i nakon stjecanja neovisnosti, no mnogi su se poslije predomislili, želeći potpuno raskinuti vezu sa svojom kolonijalnom prošlošću, kao što to Barbados želi danas, premda je vlast britanske kraljice nad njima samo simbolična. Naime, britanska kraljica u svakoj od tih zemalja imenuje generalnog guvernera, ali na prijedlog premijera te zemlje koji drži stvarnu vlast u zemlji.
Uz Ujedinjeno Kraljevstvo i odlazeći Barbados, skupini krunskih zemalja Commonwealtha danas pripadaju Antigva i Barbuda, Australija, Bahami, Belize, Grenada, Jamajka, Kanada, Novi Zeland, Papua nova Gvineja, Sveti Kristofor i Nevis, Sveta Lucija, Sveti Vincent i Grenadini, Solomonski otoci i Tuvalu. U mnogim od tih zemalja postoje snažne republikanske struje, a Jamajka, još jedna karipska zemlja, mogla bi biti sljedeća koja će se odreći britanske kraljice, s obzirom na to da je premijer te zemlje Andrew Holness prošlog tjedna najavio referendum o tom pitanju. Međutim, takva nastojanja postoje i u Australiji i na Novom Zelandu, zemljama koje zbog svog blagostanja i političkog utjecaja, uz Kanadu, imaju posebno mjesto u britanskoj kruni, iako, dakako, postoje i snažne struje koje u vlasti kraljice vide simbol jedinstva i tradicije, kojeg se ne treba odreći.
Ankete provedene u Kanadi prije nekoliko godina pokazuju da bi većina Kanađana izabrala osobu rođenu u Kanadi za šefa države. Australija je dvaput imala referendum o ovom pitanju i oba su puta Australci odlučili zadržati kraljicu Elizabetu II., iako je pitanje što će se dogoditi nakon nje, s obzirom na to da je Australija već jednom odbila da joj princ Charles, prijestolonasljednik, postane generalni guverner.
Ovo pitanje prisutno je i na Novom Zelandu, gdje se od čelnika dviju vodećih stranaka, konzervativaca i laburista, posljednjih godina mogu čuti izjave kako će Novi Zeland jednog dana postati republika, ali da to pitanje u tom trenutku nije prioritet. Tako je aktualna premijerka Jacinda Ardern prije dvije godine izjavila kako očekuje da će Novi Zeland za njezina života postati republika, ali da to nije prioritet njezine vlade. Ispitivanja javnog mnijenja pokazuju kako je zemlja podijeljena u vezi s tim pitanjem, iako pobornici statusa quo i dalje čine neznatnu većinu. Ovo je pitanje bilo otvoreno i prije nekoliko godina tijekom referenduma u Škotskoj, kada se postavilo pitanje hoće li Škotska i nakon eventualnog izglasavanja neovisnosti nastaviti priznavati britansku kraljicu kao svog državnog poglavara i time postati jedna od krunskih zemalja Commonwealtha, s obzirom na postojanje republikanske struje unutar pokreta za neovisnost Škotske. Međutim, Škoti su tada tijesnom većinom odlučili ostati dio Ujedinjenog Kraljevstva, ali to će pitanje ponovno postati aktualno kada i ako bude raspisan drugi referendum o neovisnosti Škotske.
Od politike važniji sport
Skupinu krunskih zemalja Commonwealtha ne treba miješati s Commonwealthom (punog naziva Commonwealth of Nations, odnosno Zajednicom naroda), koji se prvotno zvao Britanskim Commonwealthom, a koji je preimenovan upravo zbog poslijeratne kolonizacije, koja danas broji 53 zemlje, od kojih je većina nekoć pripadala Britanskom Carstvu koje je bilo najveći imperij u povijesti ljudske civilizacije. Pod njim je u jednom trenutku nakon Prvog svjetskog rata živjelo 570 milijuna ljudi, što je u tom trenutku bila četvrtina svjetskog stanovništva, tako da se na njegovu vrhuncu govorilo da u Britanskom Carstvu "sunce nikad ne zalazi" jer je obuhvaćalo četvrtinu Zemljine površine.
Commonwealth je bio zamišljen kao sredstvo za nastavak održavanja britanske moći i utjecaja u nekadašnjim britanskim kolonijama (iako je među članicama Commonwealtha danas i nekoliko zemalja koje nemaju povijesnih veza s Britanijom), no britanski političar i povjesničar Peter Calvocoressi u svojoj znamenitoj studiji "Svjetska politika nakon 1945." piše kako Commonwealth "nije bio središte moći, a još manje sredstvo za primjenu britanske moći", naglašavajući kako stožer Commonwealtha jest bio u Londonu, ali su sastanci njegovih političkih čelnika katkada ostavljali Veliku Britaniju u manjini.
Premda je britanska kraljica formalno na čelu Commonwealtha, riječ je o dobrovoljnoj organizaciji koja u Londonu ima svoje tajništvo i glavnog tajnika, no sportske igre Commonwealtha, koje se održavaju svake četiri godine, glavni su događaj Commonwealtha, što svjedoči o političkom značaju te asocijacije, koja, paradoksalno, ponovno postaje osobito važna za Britaniju zbog Brexita i napuštanja Europske unije.
Pa ionako nemaju puno koristi od sićušnog Barbadosa. Ta obitelj, tj samoproglašeno kraljevstvo, je vlasnik jedne šestine svih površina ove planete i svakako više od polovine Kanade i Australije. Nismo baš daleko otišli od feudalizma.... Ali moram priznati da imaju fantastičan branding.