Što je u Hrvatskoj najveća sramota? Griješite ako mislite da je to prijevara, krađa ili izdaja. Ne, najveća je sramota biti imućan. Zato vam kod nas nitko, ni po cijenu života, neće priznati da dobro stoji. Vlasnici golemih kućerina i luksuznih automobila žalit će se na svoje siromaštvo, ljudi preplanuli od provoda na Sejšelima kukat će kao sinje kukavice, dok će tajkuni što posjeduju pola grada za sebe reći da su pripadnici srednjega sloja. Kao da je imutak spolna bolest, pa ga se svatko stidi.
Manja je pri tome nevolja što tako nastaje inflacija riječi koje opisuju nečije teško imovno stanje. Mnogo je veće zlo što ljudi zbog toga posve gube kriterije i počinju se zalagati za krive stvari. Evo primjera. Ima u središtu Zagreba mnogo zgrada s kojih otpadaju komadi pročelja i ugrožavaju prolaznike, a stanari vlasnici kuća ne poduzimaju ništa. Zato je gradonačelnik priprijetio da će Grad popraviti te fasade, pa se uknjižiti kao vlasnik kuća. Da ste vidjeli kakva je larma nastala po novinama! Uspisali se novinari kako je to od gradonačelnika okrutno i bešćutno, jer da u tim kućama žive umirovljenici koji ne mogu platiti održavanje pročelja, a on im sad želi oteti ono što je njihovo.
Članci su kiptjeli pravedničkim gnjevom. Ti umirovljenici koji žive sami u stotinjak kvadrata najprije su te stanove dobili badava kao stanarsko pravo, a potom su ih budzašto otkupili kao vlasništvo. A vlasnik takve kvadrature u centru nipošto ne može biti sirotinja. Svuda u svijetu ljudi u njihovu položaju prodaju vrijedne nekretnine, pa se presele u manje stanove i ondje žive u izobilju do kraja života. A ovdje kod nas oni kao sirotinja imaju podršku medija. Ali, nije tako samo u pojedinačnim slučajevima, nego i kad je riječ o prosjeku. Odnedavno znamo da Hrvati drže na štednji 75 milijardi kuna u devizama i još 20 milijardi u kunama. Baš bih volio znati koliko tih štediša iziskuje da ih se naziva sirotinjom. Ralikujmo dobro: to nije novac poduzetnika, jer poduzetnici investiraju, nego je to novac običnih ljudi, onih što čuvaju lovu za crne dane i tvrde da su siromašni. Možda čak i onih koji nemaju novca za popravak kuće, pa s te kuće padaju štukature nama na glavu. Ukratko, vlada nevjerojatna hipokrizija.
Jedni ne priznaju da su imućni zato što je u pretvorbi bilo mnogo krađe, pa ne žele da se pomisli kako su i oni krali. Drugi taje svoje bogatstvo zato što još žive u socijalizmu, gdje se porijeklo imovine moralo dokazivati. Treći pak misle da se onaj tko je siromašan može nadati pomoći. A svi lažu tako da je to sramota. I ne samo da lažu, nego i kradu: tvrdeći kako su sami siromašni a znajući da nisu oni pravoj sirotinji otimaju njezino časno ime.