Zašto naš Sabor nikad neće biti kao američki Kongres

Američki predsjednik, republikanac George W. Bush Kongresu je prošlog ponedjeljka predložio da se financijska injekcija od 700 milijardi dolara dade “toksičnim” kreditima ugroženim vodećim američkim bankama. Načelni konsenzus republikanac Bush postigao je s demokratskom većinom i vodstvom republikanske manjine. Ipak, umjesto burzovnih indeksa “u zelenom”, dogodio se “crni ponedjeljak.

Za prijedlog je glasovalo 206, a protiv 227 kongresnika. Financijsku injekciju podržao je 141 demokrat i 66 republikanaca, dok su 132 republikanca i 94 demokrata Bushovu planu rekli – ne!
U američkom je Kongresu stranačka stega čista nula, sve se vrti oko individualnog, na štetu kolektivnog ili nametnutog mišljenja.

Kongresnicima nije ni na kraj pameti, primjerice, Bandićeva krilatica da građani, odnosno glasači svoje mišljenje mogu reći svake četiri godine na glasačkom mjestu. Američki političari svjesni su da žive od naroda i za narod pa im se za svakog glasovanja umjesto riječi stranačkog vodstva glavom vrzmaju misli o tome kako će svrstavanje na jednu ili drugu stranu prihvatiti glasači.



– Morate znati da u Sjedinjenim Državama ne postoje stranačke liste, sve je individualizirano. Zbog toga stranačka većina u Kongresu nije nikakva garancija za prolazak nekog prijedloga. S druge strane, u Hrvatskoj u dogledno vrijeme ne možemo očekivati ništa slično. Koji bi predsjednik stranke na izborne liste stavljao ljude koji ne glasuju po stranačkom ključu? Ni jedan! – kaže politički analitičar Ivan Grdešić uz naglašavanje razlika dvaju političkih sustava.

Stranačka mašinerija
Zbog “kolektivnog razmišljanja” u Hrvatskoj je svako glasovanje u Saboru vrlo izvjesno i u pravilu bez iznenađenja: kad HDZ-ova Vlada uputi neki zakonski prijedlog u Sabor, zna se da će svi stranački poslanici glasovati kao jedan.

Isto tako i da će svi SDP-ovci glasati podjednako složno, ali protiv. Stranačka je mašinerija toliko razrađena da se točno zna kada svi zastupnici moraju biti u sabornici. Pa ako je nekome draži šank u saborskom kafiću od sjedenja u sabornici, velike stranke imaju ljude koji potjeraju odbjegle ptičice u jato. U proteklom mandatu za klub zastupnika HDZ-a taj je, vrlo odgovoran, posao obavljala simpatična, ali disciplinirana Marija Bajt.

– U budućnosti će se svakako dogoditi da stranački pojedinci glasuju suprotno od stranačke većine. To će stranački vrh tolerirati ako je riječ o nekim regionalnim projektima ili manje značajnim zakonima, ali nikako u situacijama koje bi mogle imati reperkusije na stabilnost vlasti, odnosno parlamentarne većine – kaže Grdešić.

S druge strane, to što su u Zastupničkom domu američkog Kongresa zastupnici Republikanske stranke glasali protiv prijedloga svog stranačkoga kolege, predsjednika Georgea Busha, nije ništa iznenađujuće. Mnogo je primjera kada su članovi Republikanske ili Demokratske stranke glasali suprotno od službenog stava stranačke većine.



Tako je u veljači 2007. godine 17 republikanaca podržalo rezoluciju kojom se ne odobrava odluka predsjednika o povećanju vojnih snaga SAD-a u Iraku za 20.000 vojnika, a tijekom te godine u više navrata je Zastupnički dom glasao protivno Bushovoj politici prema Iraku.

Republikanci za Clintona
Zanimljiv je i primjer postupka opoziva (impeachment) bivšeg predsjednika Billa Clintona, člana Demokratske stranke. Senat je 1999. godine odbio opozvati Clintona, a za njegov ostanak u Bijeloj kući glasalo je i deset od 60 republikanaca.

Glavni razlog što se u Kongresu ne može računati na potpunu stranačku stegu je način izbora. Amerikanci glasaju izravno za kandidate, a izbori za Zastupnički dom održavaju se svake dvije godine. Zato će, ako procijene da bi im podrška nekom prijedlogu mogla ugroziti reizbor, zastupnici sigurno glasati protiv, i zbog toga neće snositi nikakve sankcije unutar stranke. U Hrvatskoj je teško očekivati takvo ponašanje od zastupnika, u prvom redu zato što se oni biraju s izbornih lista koje sastavljaju stranački čelnici.

Onaj zastupnik koji bi “po svojoj savjesti” glasao protiv prijedloga koji podržava njegova stranka, vjerojatno se ne bi mogao nadati da će i na idućim izborima biti na listi, a prijetilo bi mu i isključivanje iz stranke zbog nelojalnosti. Slučaj koji ponajbolje opisuje tu razliku između američkih i hrvatskih zastupnika dogodio se u srpnju 2004. godina, kada je prihvaćen Zakon o sigurnosti prometa na cestama s famoznom odredbom kojom je vozačima bilo zabranjeno upravljati vozilima pod utjecajem alkohola, tzv. 0,0 promila.

Iako je više zastupnika iz vladajućeg HDZ-a najavljivalo kako ne može podržati odredbu o nula promila, zakon je izglasan bez problema, nakon sastanka sa stranačkim šefom Ivom Sanaderom, a ta je odredba ukinuta tek nakon tri godine, uoči parlamentarnih izbora. To je vjerojatno učinjeno iz istog razloga zbog kojeg američki kongresnici takav prijedlog uopće ne bi podržali – kako ne bi ugrozili reizbor.