Dobro je, možemo bar za sada odahnuti, hrvatskim trgovima ipak se ne valjaju kolone nacionalnih izdajnika, a ona šačica samoproglašenih izdajnika-pripravnika nije bila dovoljna ni da popuni Trg svetog Marka. Prema očekivanju, tek mnoštvo salonskih izdajnika koji sebi pridaju pažnju veću nego što zaslužuju. Jadne li pete kolone.
Nenad Stazić očito ipak još nije pobjegao u šumu u partizane, valjda čeka ljeto pa da štab preseli na Brijune, Zoran Milanović ne skriva se u pećini na Visu, na Krku mu je ipak udobnije. Specijalci nisu morali intervenirati, a revolucionarni jurišnici crvene Radničke fronte nisu se, poput branitelja prije njih, morali utjecati zaštiti sveca niti skrivati iza njegova oltara. A onih 50-ak glumaca koji su se podliježući sugestivnoj histeriji svojih kolega ispisali iz strukovne udruge, nadajmo se, ipak negdje u tišini nastavljaju pripremati neku novu kazališnu premijeru.
Premda opozicijski vučji čopor očito i dalje vjeruje da u ministru Hasanbegoviću vidi sljedeću najslabiju kariku u Vladi koju vodi trijumvirat Orešković – Karamarko – Petrov, žrtvu koja samo što nije posrnula na tragu ministra branitelja koji je definitivno pao nakon samo šest dana, on je, čini se, ipak mnogo otpornija zvjerka, čija se intelektualna koncentracija neće tek tako lako raspršiti, daleko superiorniji većini progonitelja.
Naravno, to ne znači da neće morati otrpjeti još mnoštvo napada, no za sada je ipak on taj koji zadaje udarce tamo gdje boli. Pali su, dakle, prvi bolni rezovi! Odluka o ukidanju povjerenstva koje je dodjeljivalo novac neprofitnim medijima, premda se nipošto ne radi o astronomskim iznosima, bila je sasvim očekivana, a upravo raspojasane reakcije nezadovoljnih izgubljenim financijskim kolačem, nedvojbeni su dokaz da je ona bila i sasvim opravdana. Ta, povjerenstvo je trebalo biti smijenjeno još prije mnogo mjeseci, nakon što je i zadnjim naivcima postalo jasno da se novac dodjeljuje uz potpuno netransparentne, ideološki obojene kriterije i uz vrlo sumnjive rezultate. U najmanju ruku trebalo je biti smijenjeno kad se pročulo da je jedan član povjerenstva tadašnjim nezadovoljnicima odbrusio: Uskoro će vaši doći na vlast, pa ćete vi dobiti novac!
U trenutku kad se saznalo da je Andrea Zlatar-Violić posve diskrecijskom odlukom mimo čak i takvih kriterija odlučila za naše prilike itekako veliku svotu dodijeliti portalu koji se aktivno uključio u predizborne aktivnosti, bilo je jasno da je ondašnje Ministarstvo kulture krenulo u pokušaj okupljanja klijentelističkih medija, plaćajući to novcem poreznih obveznika. Nju je na koncu zbog takvih poteza kaznilo Povjerenstvo za odlučivanje o sukobu interesa, zbog financijskih manipulacija bila je prisiljena i napustiti ministarsku fotelju.
Sad je pak povjerenstvo posve opravdano (konačno!) došlo na red, a novi ministar je samo iskoristio ovlasti koje mu crno na bijelo nedvojbeno pripadaju. Pitanje je jedino – što dalje? Treba li sad potpuno ukinuti financiranje neprofitnih medija, jesu li oni nama potpuno nepotrebni, ili je pak došlo vrijeme da se neki od njih pokušaju pobrinuti za samostalan opstanak na tržištu. Pa da pritom neki od njih i propadnu, kao što su propali mnogi koji su uložili vlastiti, a ne tuđi novac.
Jasno, odluka o ukidanju njihova financiranja nije isto što i odluka o njihovu zatvaranju. Ali posljedica može biti ista. Trebat će ipak biti vrlo oprezan u donošenju takve konačne odluke, jer ona će se itekako reflektirati i na predstojeću odluku o (ne)financiranju nevladinih organizacija, gdje se ipak nalazi mnogo veći novac, pa su onda i koristi i štete potencijalno mnogo veće. Premda se pokazalo da mnoge od tih “nevladinih” organizacija preko noći mogu postati vladine, a po potrebi, bome, i protuvladine organizacije, među njima je mnogo onih koji obavljaju humanitarne i druge društvene funkcije koje su državi itekako u interesu i ni sa čim ne mogu preko noći biti nadomještene.
Najbolje rješenje ipak bi bilo odrediti mnogo jasnije i transparentnije kriterije za izbor ljudi koji odlučuju o dodjeli novca poreznih obveznika, jednako kao i kriterija kojima će se oni rukovoditi. Za to će ministru trebati mnogo strpljenja i mudrosti. Ali ne bi bilo loše da ga konačno pokažu i oni koji mu skaču za vrat, istodobno tvrdeći da im je u interesu jedino dobrobit hrvatskog društva. Na ovaj način sugerirajući da je suradnja zapravo nemoguća, mogu samo isprovocirati odluku koju bismo svi zajedno mogli požaliti.
>> Skandal s Crnojom nije Oreškovića ni okrznuo. On je Karamarkov i izbor i problem
Pa nitko ne govori o ukidanju medija, nego se govori o zatvaranju "pipe" sa novcima, pa ako su toliko dobri neka ih trziste financira, a ne ja kao porezni obveznik!