Zašto ne znamo prepoznati uspjeh i gdje bi RH bila danas da nije ušla u EU?

Hrvatska je, kao društvo, odlična u prežvakavanju svojih posrnuća i neuspjeha. Na trenutke se čini da rijetko koja stvar može Hrvate dignuti ujutro iz kreveta kao pomisao da smo propali, da nam nema pomoći, i da je pred nama novi dan u kojemu ćemo sa zgražanjem nabrajati sve naše neuspjehe. Ne može se to zabraniti, svatko usmjerava svoju životnu energiju gdje hoće, pa makar i na konstantno uvjeravanje sebe i drugih da ništa ne valja i da je, još gore, sve nepopravljivo.

No, je li Hrvatska – kao društvo, od dna prema vrhu, ne od vrha prema dnu (jer u opisu posla političara na vrhu uvijek će biti prezentiranje stvari pozitivnijima nego što to jesu) – makar malo spremna duboko proživljavati i cijeniti svoje uspjehe?

Ne mislimo na sportske uspjehe, što očito jesmo spremni i sposobni slaviti, ne mislimo ovdje ni na ratne uspjehe, koji su priča za sebe, nego na uspjehe koje u širem smislu postiže država i društvo. Političke uspjehe, premda je politika gotovo pa prljava riječ, pa je možda to bolje nazvati napretkom.

Jesmo li u stanju kao društvo prepoznati da smo napredovali? Ili je u našoj percepciji uvijek i isključivo riječ o nazadovanju?

Ta se pitanja nameću dok gledamo kako Hrvatska preuzima predsjedanje Vijećem Europske unije. Početak tog predsjedanja je, iz europskog kuta gledano, sjajan. Hrvatska ulijeva povjerenje, ostavlja dojam da je dorasla zadatku, prima pohvale iz usta najviših europskih dužnosnika, kao što se čulo jučer tijekom rasprave u Europskom parlamentu. Iz hrvatskog kuta gledano, taj početak izgleda svakako samo ne sjajno, kao da je raspored sjedenja u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu najvažnija stvar po kojoj se ocjenjuje početak tog predsjedanja (a nije).

Hrvatska danas slavi 28. obljetnicu međunarodnog priznanja i 22. obljetnicu mirne reintegracije hrvatskog Podunavlja. I predsjeda Europskom unijom.

Put koji smo prošli vrijedan je divljenja. Baš toga – divljenja, kakvo smo čuli jučer u Europskom parlamentu u Strasbourgu iz usta Ursule von der Leyen, prve žene na čelu Europske komisije, a kakvo tako rijetko čujemo kod kuće.

Ili, kad ga čujemo, čujemo praćeno bukom sprdanja, nerijetko i zgražanja nad time kako netko uopće može reći nešto pozitivno o Hrvatskoj danas.

Kad ustvrdite da je predsjedanje Hrvatske Vijećem Europske unije jedno postignuće, čut ćete protuargument da nije nego rotirajuća obveza za svaku državu članicu. Da, i taj protuargument je točan, ali postignuće je bilo već to što je Hrvatska ušla u Europsku uniju i dobila priliku da ima sva ta prava i obveze, pa i ovu. A i postignuće je i to da je spremno preuzela tu obvezu kad se, zbog Brexita, otvorila mogućnost da to bude ranije no što je itko zamišljao. Mogla je Hrvatska biti potpuno nezainteresirana za tu ulogu i tražiti da dođe na red negdje oko 2030. godine, ali nije.

Na kraju, ako ne znamo prepoznati uspjeh, možda bi bilo dobro podsjetiti kako bi zaista izgledao neuspjeh. Gdje bi Hrvatska bila danas da nije ušla u EU? Umjesto da predsjeda europskim Vijećem, bila bi ili u nekim regionalnim inicijativama s Beogradom i Tiranom, ili bi zbog odbijanja vidljivije suradnje s Balkanom, u kombinaciji s odbijenicom Unije, bila izolirana i usamljena, izvan svih međunarodnih tokova, prepuštena svojim unutarnjim demonima.

Umjesto da sama organizira summit Europske unije i zapadnog Balkana, kao jedina država koja je na zagrebačkom summitu 2000. godine bila s one strane stola, a sada je na čelu ove, europske strane stola, Hrvatska bi na takav summit, vjerojatno organiziran u Sloveniji kao predsjedateljici Vijeća EU, dolazila kao jedna od zapadnobalkanskih država. Uoči zagrebačkog summita 2000. godine neki su prosvjednici nosili guske i upozoravali da ćemo, s takvim pristupom kakav je određen na tom summitu, završiti u Beogradu. To bi, recimo, bio neuspjeh i izvor dugoročnih frustracija u hrvatskom društvu.

Ali nismo završili u Beogradu, nego u Bruxellesu, pa nekima ni to opet ne valja.

Kako smo uspjeli jedan uspjeh, kao što je bio ulazak u Europsku uniju i kao što je sada predsjedanje, svejedno pretvoriti u izvor frustracija, to je pitanje na koje još nema pametnog odgovora.