Zašto nikada nitko nije pomogao Mlađanovoj mladoj?

Pod stresom sam, trebam mira nakon velikog medijskog interesa, ali sretna sam, rekla je ovih dana stanovita Elia Molnar, nakon što je Jutarnji list otkrio da se udala u zatvoru za Srđana Mlađana, poznatog i kao “sisački monstrum”. Kasnije se ispostavilo da je u pitanju djevojčurak koji je jedva iskoračio iz tinejdžerske dobi, tek nešto stariji od Mlađanove prve žrtve Elizabete Šubić kojoj je automatskom puškom raznio glavu u vrijeme kad se gospođa Mlađan nije ni rodila.

Doznalo se i to da je Eliji prije pet godina u frontalnom sudaru poginula majka, da ju je otac napustio dok je bila mala, da je imala problema, da je bila u sukobu sa zakonom, da je tražila pomoć psihijatra, da djed s kojim je odrasla nije imao pojma da se udala. U crnoj vjenčanici, pod videonadzorom, s kumovima kriminalcima.

Dakle, Elia Molnar nije prva žena/djevojka kojoj je za oko zapeo psihopat. Kroz povijest, činile su žene razne ludosti pa su i ostavljale muževe i djecu zbog serijskih ubojica, uostalom, psihopatski ubojice poput Teda Bundyja ili Charlesa Mansona imali su poveliki krug obožavateljica, zbog njih spremnih “stati i na ludi kamen”, onaj zatvorski. No, ovakva istinita, životna priča u maloj Hrvatskoj bila je uistinu posljednje što je ovom društvu trebala, pa su mediji posljednjih dana u potrazi za bilo kakvim racionalnim objašnjenjem u pomoć pozvali i struku.

Psihologinja Helena Rašić Radauš, dopredsjednica Sekcije za penološku psihologiju Hrvatskog psihološkog društva, koja se bavi psihopatijom kao dijelom kriminalnog ponašanja, rekla je da su psihopati privlačni jer su samopouzdani i jer vrlo lako manipuliraju drugima s obzirom na to da ne vode brigu o njihovim osjećajima.

Za mišljenje se pitalo i psihijatra Hermana Vukušića, koji reče kako je u svijetu taj fenomen prilično raširen i zove se hibristofilia, a to je povezanost s osobama koje su počinile zločin ili neko zlodjelo. U pravilu, žene koje se udaju za njih imaju osjećaj vječne žrtve.

Žrtvama luđačkog Mlađanova pohoda – Elizabeti Šubić, Petru Jančiću i Milenku Vranjkoviću Kingu – ni sustav, na žalost, nije mogao pomoći: prve dvije žrtve mahniti ubojica odabirao je nasumce, treća je žrtva bio policajac na dužnosti.

No, je li se moglo pomoći djevojčici Eliji Molnar, Mlađanovoj mladoj, prije nego je zaglibila u fantaziju o hrvatskoj inačici Bonnie and Clyde? Je li bilo šanse da – usprkos gorkoj realnosti odrastanja bez roditelja – na ovo dijete iz Zagreba, pored tolikih školskih psihologa, učitelja i pedagoga, netko svrne pogled i prije nego je postala zanimljiva medijima? Je li ijedna Elijina prijateljica mogla povjeriti svojoj majci što ova planira, je li joj itko mogao osujetiti planove i je li ikome bilo dovoljno stalo prije nego bude prekasno? Teško da će Elia zrnce razuma pronaći u sada jedinim roditeljskim figurama koje ima, Mlađanovim roditeljima, koji jedinog krivca za krvavi pohod svoga sina vide u djelatniku videoteke koji je Srđi opetovano posuđivao film “Rođeni ubojice”. “Pred nama je budućnost”, kaže Elia, no, čini se da ipak nije. Nazire se tek vrlo kratka putanja od žrtve do moguće stvarne žrtve Srđana Mlađana kada ubrzo udahne miris slobode.