Zašto nisam potpisao peticiju za pozdrav 'za dom spremni'

Peticija za uvođenje "za dom spremni" kao službenog pozdrava u hrvatskim Oružanim snagama već je naišla na čvrst zid onih kojima je upućena pa biste možda mogli reći da se tu u ovom trenutku nema nešto korisno dodati, no budući da je moja nedavna kolumna u Večernjaku poslužila kao jedan od argumenata, štoviše, akademik Pečarić ju je u cijelosti, od riječi do riječi, priložio u tekstu u kojem objašnjava razloge svoje inicijative koju je svojim potpisom podržao niz pripadnika akademske zajednice, pa čak i neki biskupi, ostao sam na neki način dužan objašnjenje zašto se i sam nisam potpisao ispod njihovih časnih imena.

Naime, iako sam, prema Pečarićevim riječima, jedan od onih koji su nasjeli na priču da "za dom spremni" nije "stari hrvatski pozdrav" (točnije, rekao sam da to uglavnom neuvjerljiva mimikrija lažnih obožavatelja opere, jer nedvojbeno jest da je ta krilatica u ovakvom obliku do Domovinskog rata ostala upamćena prvenstveno kao ustaški pozdrav), posve se slažemo u argumentaciji da danas nema nikakvih temelja za njegovu kriminalizaciju, odnosno da je nemoguće naći neosporivu zakonsku osnovu za njegovu zabranu. Kao što danas nitko razuman više ne gleda u zube hrvatskoj kuni (dapače!), iako do stvaranja NDH nikad nije postojala valuta s tim imenom, tako je i taj pozdrav, koji je u sličnom (ali ne istom!) obliku ipak zabilježen i prije, de facto već rehabilitiran njegovom uporabom u Domovinskom ratu i u posljednjih četvrt stoljeća u svakodnevnom životu. Meni je, naime, posve jasno da oni koji danas na stadionima ili koncertima uzvikuju "za dom spremni", ili barem golema većina njih, ne izriču time svoju odanost zločinačkoj tvorevini ni nostalgiju prema propaloj državi, već u prvom redu emotivno reagiraju na prkos koje te tri riječi same po sebi snažno podcrtavaju. No, iako me ne zanima što o tom misli Uefa, isto tako mi je jasno da s druge strane svoju zebnju imaju pravo izraziti oni koji u tom pozivu i dalje nisu u stanju vidjeti ništa osim negativnog. I to je samo jedan od razloga zašto ne vidim nikakve potrebe da bi se danas nekom nametalo da taj pozdrav protiv svoje savjesti izgovara. Dekriminalizacija je više nego dovoljna, a stavljanje predsjednice pred zid bilo je nepotrebno i suvišno.

Jednostavno nismo, ne možemo i ne trebamo svi biti isti. Prije 70 i kusur godina moj djed po majci Ivan, partizan, i moj stric Ivan, ustaša, Ive i Ive, našli su se na suprotnim stranama, vezani za zupčanike kolosalnih razmjera koji su bili sudbinski predodređeni sučeliti svoje zupce i pri tome satrti sve što se nađe između njih. Jesu li oni i u kojoj mjeri izabrali te svoje strane, ili su možda prije te strane izabrale njih, to u ovoj priči nije toliko bitno. Ne znam ni je li stvarno Ivan bio u prilici pucati na Ivana (i obratno), no, budući da su rođeni i odrasli na udaljenosti od svega 18 kilometara, iako su tadašnje svjetske silnice na hrvatskoj zemlji između njih iscrtale državnu granicu, pa je jedan ostao u Kraljevini Italiji, a drugi u NDH – ni mogućnost da su jedan drugog u nekom trenutku držali na nišanu nije posve isključena. Nosili su pušku u ruci i bili pripravni potegnuti je na onog s drugačijom značkom na čelu. Stric Ivan je tvrdoglavo ustrajanje na svojem izboru nakon službenog završetka rata platio glavom, djed Ivan vratio se svojoj obitelji na selo, ostavivši zaguljenijima ili probitačnijima od sebe da provode svoju komunističku revoluciju, od koje se on osobno nikad nije okoristio. I Ivan i Ivan bili su za svoj dom spremni izgubiti glavu, no sasvim sigurno im krilatica "za dom spremni" nije mogla imati isto značenje. Tko je od njih dvojice bio na ispravnoj strani? Ivan ili Ivan? Možemo prihvatiti uobičajeni generički odgovor na to pitanje, pogotovu ako se pod pronalaženjem "ispravne strane" zadovoljavamo pukim mjerenjem nekog manjeg zla na uvijek namještenoj povijesnoj tezulji, no jasno je da ni 1945. nije Hrvatima donijela slobodu, barem ne onakvu kakvu su dobili europski narodi koje su oslobodile američke i britanske snage. Na slobodu smo morali čekati još gotovo pola stoljeća. No tad su se pripadnici obitelji jednog i drugog Ivana konačno ponovno našli na istoj strani, spremni braniti svoj dom od zajedničkog neprijatelja, za zajednički cilj. Je li netko od njih u Domovinskom ratu koristio kontroverzni pozdrav, i s kojim motivima, u ovom kontekstu manje je bitno od činjenice da "za dom spremni" tad nije bio nametan nikome tko ga bez pobune svoje savjesti ili bilo kojih drugih razloga nije bio u stanju izustiti, pa tako ne može biti nametan ni danas, kad Hrvatska ima profesionalnu vojsku koja ne smije biti opterećena nikakvim ideologijama ni povijesnim stranputicama.

Ako su vojsci baš potrebni domoljubni slogani, ništa ne nedostaje ovima koji se tamo koriste sad već četvrt stoljeća. Povijesne krilatice ostavimo tamo gdje one spadaju, u povijesti, za one trenutke kad se evociraju povijesne vrijednosti i emocije, ali pri punoj svijesti očišćene od svih povijesnih zabluda. Pa u krajnjem slučaju, ako baš inzistirate, i za trenutke kad treba izraziti tradicionalni hrvatski prkos. No, svatko od nas ima pravo birati riječi kojima će izricati svoju odanost domovini. Ono što je za hrvatsku budućnost presudno jest shvaćanje da nismo svi isti i da ne moramo stupati kao jedan čak ni kad idemo prema zajedničkim ciljevima – koje tek trebamo jasno definirati. Jer, za bolju budućnost naše djece nezavisna država sama po sebi nipošto neće biti dovoljna, a na tom putu prvi preduvjet jest – da nikad više jedan Ivan na nišanu ne drži drugog Ivana.

>> Uz pozdrav 'Za dom spremni' ustaše su masovno zatvarali, protjerivali i likvidirali

>> IDS najoštrije osuđuje inicijativu za uvođenje pozdrava 'za dom spremni' u Oružanim snagama