Tek smo proteklih dana mogli shvatiti stvarni značaj deložacije komunističkih ikona Josipa i Jovanke Broz s Pantovčaka u ožujku 2015. Tom je gestom predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović prokrčila put detitoizaciji, prvi put nakon četvrt stoljeća tako simbolički snažno na najvišoj razini suočivši naše društvo s komunističkom prošlošću i pruživši satisfakciju žrtvama Titova režima. Ta je gesta bila značajna jer je došla od osobe na koju se nisu dale zalijepiti sve one ideološke etikete, koje se “u obranu antifašizma” sada nemilice lijepe po Zlatku Hasanbegoviću i Bruni Esih, a nekoć su korištene za obračun s “neprijateljima naroda”. Paradoksalno je da su tobožnji zaštitnici antifašizma, a zapravo komunizma, opsesivnije vezani uz Hasanbegovića i Esih nego njihovi zagriženi birači.
Dakako, ne uz njih stvarne, već uz slike o njima koje sami kreiraju kako bi ih mogli nazvati, evo sada već zajedno sa Željkom Glasnovićem, “proustaškom diverzantskom skupinom”. Kao u najbolja udbaška vremena kad je agitprop pronosio dobar glas o Titu, a zao o “neprijateljima”. Isti način animiranja istomišljenika radi obrane navodno ugroženih društvenih vrijednosti. U stanju su ustaški mozaik složiti i od jedne davno izrečene “floskule” i požutjele fotografije mladića s crnom kapom na glavi na splitskoj rivi. Teško je danas dočarati ta romantična vremena kad je vladao takav kult ličnosti da se nije smjela izreći nikakva kritička misao o Titu, a tko bi se usudio poput Stjepana Đurekovića, i nakon smrti Tita bio bi likvidiran.
Kako nekome danas, kad važemo, recimo, svaku riječ predsjednice države kojom komemorira žrtve u Jasenovcu, pa se pitamo je li rekla sve i na pravi način, objasniti da Tita 35 godina nitko nije pitao zašto nikad nije javno odao počast žrtvama u Jasenovcu. Jugoslavenski agitprop odradio je strašno dobar posao s obzirom na to da se efekti tog drila i danas vide. Kao da nisu prošla burna desetljeća. Kao u najintenzivnija komunistička vremena kad nikome nije bilo sporno što su mitovi o Titu bili dio obrazovnog kurikuluma, stvar opće kulture i neizostavni povijesni fakti.
S obzirom na to da se nije ispunilo Titovo proročanstvo o tomu da će prije Sava poteći uzvodno nego što će Hrvatska biti država, već zbog toga je bilo prirodno ukloniti taj apsurd i trgu umjesto po njemu dati ime po državi koju toliko nije htio da je njegov režim ugnjetavao svakoga tko ju je želio.
Naravno da ima tisuće važnijih stvari od imena jednoga trga, odnosno kako reče Rada Borić da bi kvaliteta života trebala biti u prvom planu, ali čemu onda toliki otpor jednoj humanoj ideji koja bi se u modernoj europskoj demokraciji trebala podrazumijevati.
Zašto smo onda morali slušati sva ta neumjesna diviniziranja Tita, svedenog isključivo na antifašista. A sve kako bi dali moralni smisao zaštiti njegova lika te s druge strane isključivo na povijesni revizionizam svodili motive za njegovo skidanje s pijedestala. Koliko smo izvrtanja, izljeva moralne tuposti, mitova i legendi čuli o tom po pričama nadnaravnom biću, jugoslavenskom Supermanu, uz istodobno prešućivanje ili ignoriranje svih onih zločina kojima je kumovao u svilenim rukavicama s porukama u kojima je partijski aparat savršeno iščitavao koga treba preodgojiti, zatočiti ili kao neprilagođenoga likvidirati.
Isplivale su na površinu sve one boleštine s kojima se suočavaju zemlje koje nisu provele lustraciju. Koliko je za društvo važno suočavanje s prošlošću, na predavanju u organizaciji Večernjeg lista u rujnu 2015. govorio je šef njemačkog ureda za arhive zloglasnog Stasija, bivši disident Roland Jahn, poručivši da za to nikad nije kasno. Ivo Josipović kao predsjednik je znao zašto mora oduzeti činove i ordenje i nekima od heroja Domovinskog rata osuđenima zbog ružnih djela u ratu i poraću. I nikome nije trebalo tumačiti da se time ne odričemo Like, Slavonije ili Knina koje su oni obranili, već izričemo za našu budućnost i moral društva važan sud kako ni herojska djela ne mogu opravdati teške zločine. Uostalom, nismo čuli Rajka Ostojića da je i Antu Gotovinu nekoć branio: “Budite frajeri pa se odreknite ostavštine generala Gotovine.” Tada se moraliziralo o pravnoj državi. A frajeri su u SDP-u bili kad je trebalo baštiniti imovinu koju je koristila Titova partija.
Titov odlazak u povijest civilizacijski je iskorak, pobjeda razuma, morala i pravde. Uostalom, Tito je 35 godina vladao kao doživotni komunistički suveren čiji su dvori, stil života i sva kraljevska raskoš kojom se okružio bili sušta suprotnost ideji koju je tobože zastupao. Bilo je to teško licemjerje. Odlaskom Tita ne odričemo se antifašizma i neokaljanih heroja Drugog svjetskog rata.
Antifašizam je, štoviše, moralno osnažem.
"Titov odlazak u povijest civilizacijski je iskorak, pobjeda razuma, morala i pravde".. bravo. u sridu