Kako to da pametni ljudi ovo ne vide? Kako je moguće da netko tako nešto može reći i objaviti? Zar doista misle da smo svi glupani i budale? I tako dalje...
Već odavno nema smisla postavljati ovakva pitanja. Previše nam je godina već prošlo u iščuđavanju, zgražanju i osuđivanju, u ocrnjivanju i proklinjanju ili ismijavanju onih drugih, onih koji mrze, lažu, kradu, obmanjuju ili su, naprosto, zapušteni ljudi koji ne znaju i ne mogu bolje od onoga što govore i pišu. Ljetna je sezona slavljenja ratova, ustanaka, stradanja i pobjeda. Koliko god se činilo uzaludnim, čovjeku željnom istine, pravde i mira nema druge nego što sabranije razmišljati i što mirnije iznositi i koliko god treba ponavljati ono što mu se čini očitim i običnom zdravom razumu dokučivim. Iza nas je još jedno obilježavanje antifašističkog ustanka u Srbu, a ispred nas još jedna proslava pobjedničke Oluje u Kninu. Između ta dva događaja postoje sličnosti o kojima nitko neće, ne želi ili se ne usuđuje govoriti. U svom sljepilu za te sličnosti podjednako su, u sagledavanju povijesnih događaja i okolnosti nedosljedni i oni koji su u Srbu bili za govornicom, kao i oni koji su im, s druge strane policijskog kordona, i ove godine osporavali pravo na bilo kakvo veličanje tog ustanka.
U posljednjem broju tjednika Novosti objavljen je tekst Slavka Goldsteina o ustanku u Srbu. Goldstein je pisac i povjesničar koji je dobar dio života posvetio proučavanju dokumenata i svjedočenja o tom razdoblju, nadograđujući tako vlastita sjećanja i tragediju vlastite obitelji. Goldsteinov tekst počinje ovako: “Ustanak u Srbu nisu organizirali ni vodili četnici iako su neki njihovi pristaše u njemu marginalno sudjelovali. U suštini, on je bio uspješna simbioza životne ugroženosti srpskog stanovništva od ustaškog genocida i energične revolucionarnosti organiziranih komunista i njihovih sljedbenika.”
Kontradiktorni povjesničari
Tvrdnju o prijetećem i već započetom ustaškom genocidu Goldstein, uz ostalo, podupire službenim dokumentima same NDH o akcijama “čišćenja” koje su krajem lipnja i početkom srpnja 1941. izvedene pod zapovjedništvom Vjekoslava Maksa Luburića na prostoru oko Bihaća, Donjeg Lapca i Srba. U članku lišenom bilo kakve ostrašćenosti Goldstein poimence nabraja i “lokalne političare velikosrpske i četničke orijentacije u Srbu i kotaru Donji Lapac”, izvještavajući o njihovu kretanju i ulozi u ustanku koji će uslijediti. Nadalje, Goldstein savjesno obrađuje i zločine nad civilnim stanovništvom koje su ustanici iz Srba počinili nad lokalnim hrvatskim i muslimanskim stanovništvom, uključujući i osvetničko uništavanje Boričevca, sa svim živima koji su se u njemu zatekli.
Pa ipak, u hrvatskim se medijima sada već ustalilo ustanak u Srbu nazivati “kontroverznim”, a puni legitimitet u javnosti dobili su istupi poput onog predsjednika HSP-a, lišeni svake znanstvenosti i obazrivosti prema svim povijesno utvrđenim činjenicama. Daniel Srb u službenom priopćenju svoje stranke piše: “Srpski ustanak nije bio antifašistički ustanak, nego ustanak četničko-komunističko-jugoslavenske bande, planiran i izveden uz pomoć talijanske fašističke okupacijske II. Armije i drugih snaga Mussolinijeve fašističke Italije!”. Na stranu politička intonacija Srbova priopćenja u kojem nismo ni očekivali da barem pokuša objasniti neporecivo savezništvo ustaške NDH i te Mussolinijeve, prema Hrvatima, genocidne fašističke Italije. Na stranu i to što Srb o zločinima nad hrvatskim civilnim stanovništvom piše ostrašćeno i neznanstveno. Ali, ne može se ne uočiti i ne upozoriti na ono što njegov i slične istupe zdesna o “kontroverznom” ustanku u Srbu u bitnome razlikuje od Goldsteinove analize. O ustaškim zločinima nad srpskim stanovništvom, koji su prethodili tom ustanku i osvetničkim zločinima koji su ga pratili kod Daniela Srba nema ni slova.
Nažalost, sasvim različite naglaske u prikazima tog vremena nude i povjesničari. Josip Jurčević svojim obrazovanjem, akademskim titulama i radom svakako jest povjesničar. Ali, ako su ga točno ovih dana citirali u Slobodnoj Dalmaciji, ničeg povjesničarskog nema u ovakvoj izjavi o ustanku u Srbu: “Na žalost, do dandanas široj javnosti nisu poznate ni elementarne činjenice što se tada dogodilo. Općepoznata je stvar da su se tada dogodili najmonstruozniji zločini nad civilima.”
Dakle, široj javnosti nisu poznate ni elementarne činjenice o nečemu što je već u sljedećoj rečenici općepoznata stvar. Iz Goldsteinova teksta smatram osobito važnim citirati zaključne rečenice: “...historija tih pet poslijeratnih staljinističkih godina jugoslavenskim komunistima ne može oprostiti. Znali su odlično voditi rat protiv najvećeg povijesnog zla, ali nisu znali biti mudri pobjednici i uspješni graditelji mirnodopske vlasti. Međutim, sve to ne znači da im se mogu osporiti neprocjenjive zasluge u antifašističkom ratu, najizrazitije osvjedočene u Hrvatskoj ustankom u Srbu 27. srpnja 1941. godine.” Evo kako zaključak povjesničara Slavka Goldsteina izgleda prenesen u istup jednog političara. Odgovarajući na riječi i postupke predsjednika HSP-a, Milorad Pupovac je u Srbu, opet prema citatu iz Slobodne Dalmacije, rekao i ovo: “Stanoviti magistar, jedan Srb, nakon 70 godina odlučio se biti protiv Srba. Položio je vijenac za žrtve koje nisu smjele pasti i kojima smo se spremni pokloniti, ali to ne znači da treba zaboraviti na strašne žrtve koje su ustaški režim i taj pokret ostavili u Hrvatskoj”.
Sljepilo srpske politike
Za mene je ključno pitanje ovo: što to Milorada Pupovca, Stipu Mesića ili bilo kojeg drugog političara koji na ovaj način argumentira opravdanost proslavljanja ustanka u Srbu priječi da 5. kolovoza u Kninu oda počast svim ubijenim srpskim civilima i onda kaže: ali to ne znači da treba zaboraviti strašne žrtve koje su Miloševićev, Martićev ili Hadžićev režim i velikosrpski pokret ostavili u Hrvatskoj od 1991. do 1995. godine?
Zašto oni samozvani predstavnici svih hrvatskih branitelja koji bjesne na svako izražavanje počasti ili žaljenja zbog srpskih civila pobijenih nakon Oluje ne mogu uvidjeti da je njihov stav prema obilježavanju ustanka u Srbu identičan namjernom sljepilu srpske politike koja, nažalost, ima kontinuitet od Tadića do Nikolića i Vučića, politike koja Hrvatskoj odriče pravo slavljenja pobjede u ratu koji je, svim ratnim zločinima usprkos, baš kao i partizanska Narodnooslobodilačka borba, bio oslobodilački i jednako antifašistički?
U toj slijepoj točci urušava se svaka logika, vjerodostojnost i dosljednost većine političara kao i ostrašćenih profesionalnih slavitelja ratova i naricatelja nad žrtvama uvijek samo jedne, a nikada svih strana. A o tobože kršćanskim crkvama i njihovim službenim propovjednicima, hrvatskim katoličkim i srpskim pravoslavnima podjednako, da i ne govorimo.