Zašto nitko više ne priča o reformama nužnim za izlazak iz krize

Neki novi vjetrovi zapuhali su učmalim hrvatskim političkim prostorom. Istrošene i dosadne ideološke rasprave koje ne vode nikamo pale su u drugi plan, potisnule ih "ozbiljnije teme". Vladajuća je koalicija napravila cijelu predstavu od jednopostotnog rasta BDP-a; javni dug postao je tema u predizbornoj utrci; ekonomski program glavne opozicijske stranke na meti je komentatora i analitičara već mjesecima. Čak je i jedna mala stranka (Pametno) dobila medijski prostor zbog kvalitete svog programa, a ne – kako to obično biva - ekshibicionističkih ispada svojih čelnih ljudi.

Sve bi to bilo sjajno, i razlog za veselje, da nema jedne zabrinjavajuće okolnosti – u cijeloj toj priči o ekonomiji nitko više ne priča o reformama, o radikalnim (strukturnim) promjenama koje Hrvatskoj trebaju da bi se izvukla iz dugogodišnje krize u koju je zapala.

Točnije, dvije glavne stranke odnosno njihove koalicije ponudile su programe koji veoma pažljivo izbjegavaju adresirati one stvarne, velike probleme s kojima se Hrvatska danas suočava – neodrživost javnih financija i rastući javni dug, spori izlazak iz recesije, negativnu demografiju, lošu investicijsku klimu, nekonkurentnost, prenapuhani i neučinkovit birokratski aparat koji koči privatnu inicijativu, i tako dalje.

Jedni i drugi nude kamilicu kao lijek za tešku bolest.

Sjetimo se kako je to izgledalo prije četiri godine. Izborima 2011. godine dominirala je tema promjena. Nakon dvije HDZ vlade, obilježene korupcijskim aferama, zagonetnim odlaskom premijera usred mandata, nesnalaženjem u suočavanju s krizom, Kukuriku koalicija ponudila je biračima nadu da će stvari promijeniti nabolje. Povijesna i uzbudljiva pobjeda Obame na poruci promjene ("Change"), utjecala je i na raspoloženje birača i kod nas.

Iako Plan 21 nije imao puno reformskih elemenata, nema dvojbe da je Kukuriku koalicija dobila izbore na implicitnom obećanju da će provesti promjene. Istraživanja javnog mnijenja pokazivala su 60-postotnu potporu birača za reforme koje su nam u tom trenutku bile potrebne (a koje su nam sada još potrebnije).

Kao što znamo, nisu iskoristili tu povijesnu priliku, nisu proveli promjene koje su svi očekivali i prve tri godine mandata proveli su pod udarom kritike i silnog razočaranja javnosti. Još su živa sjećanja na početna nesnalaženja i raspad ekonomskog tima, rasprave o tome kako je Kukuriku koalicija došla na vlast nespremna te jednoglasna osuda javnosti za "grijeh nečinjenja". Pošteni, ali nesposobni, bila je presuda.

Ulazak u izbornu godinu obilježio je snažan zaokret u populizam i napuštanje ne samo reformske politike nego i reformske retorike. Od početka godine, nizom populističkih poteza Vlada je radila više na produbljivanju nego na rješavanju gorućih problema. Utjecaj krize u Grčkoj i dolazak na vlast besramno populističke i antireformske vlade Alexisa Tsiprasa, možda je bio jedan od putokaza.

Ako se ponašanje vladajućih može razumjeti, što s opozicijom? Sve do predsjedničkih izbora, opozicija je imala izvrsnu priliku da poentira na lošim rezultatima Vlade, i da (kao njihovi oponenti četiri godine prije), ponudi promjene. HDZ je u predizbornu godinu ušao s najavom ozbiljnih zaokreta, i na već zaboravljenom skupu u Westinu u veljači nastupio s govornicima koji su redom zagovarali radikalne reformske poteze po uzoru na Slovačku.

Međutim, pod pritiskom populizma vladajuće koalicije, a možda i pod utjecajem rezultata ispitivanja javnog mnijenja, prema kojima već nekoliko mjeseci gube prednost, ublažili su retoriku i biračima ponudili program "Pet plus" koji ne donosi puno novoga, a osobito se ne može nazvati reformskim. Kao da su se i sami uplašili reakcija birača na obećanja o "dolini suza".

Sama činjenica da nisu u javnosti uspjeli nametnuti nužnost promjena, onaj „sense of urgency" koji je dominirao prošlim izborima, i koji je neophodan za promjenu vlasti, stavlja HDZ u nezgodnu poziciju samo mjesec dana prije izbora. Oni su si ovim zaokretom izbili iz ruke glavni argument. Ako i jedna i druga strane nude kontinuitet, zašto onda uopće išta mijenjati?

Osim što su oslabili svoju poziciju i dali stratešku prednost protivniku, napravili su ove izbore nevažnima. Na prave promjene koje ovoj zemlji trebaju morat ćemo pričekati neku drugu priliku. Ove izbore možemo prespavati.