Zašto obilježavanje križnog puta iz Bleiburga konačno ne preselimo u Hrvatsku?

Ideološka sporenja između Hrvata postala su već i izvozni proizvod. Pa su se sada oko toga treba li Hrvatima zabraniti ili dopustiti komemoraciju na Bleiburgu politički počeli sukobljavati i Austrijanci.

Jedni u svibanjskoj komemoraciji vide skup nacista, a drugi kolektivnu misu zadušnicu na kojoj su 98% (procjena službi) okupljenih rođaci stradalih na križnom putu. Ta činjenica da je obilježavanje hrvatskih žrtava poraća postalo sredstvo i za političko prepucavanje u drugoj državi treba nas trenutačno otrijezniti. Pokazuje se da obilježavanje u Austriji više nema logike, a da su prepucavanja stranaca oko te teme uvredljiva za Hrvate i ruše naš nacionalni ponos. Kucnuo je čas da bez straha i kompleksa hrvatska država pokaže da je spremna otvoriti ovu temu te da se zaključi da se obilježavanje spomena na žrtve križnog puta na kojima su poslije završetka Drugog svjetskog rata stradali deseci tisuća Hrvata, i vojnika NDH i civila, cijelih obitelji, ubuduće održava u Hrvatskoj. A ne da nam svako malo neke strane države i političari dijele lekcije, prepucavaju se i bahate preko leševa hrvatskih žrtava.

Održavanje komemoracije na Bleiburgu imalo je logike dok je postojala Jugoslavija, nedemokratska država koja nikad nije dorasla do civilizacijskog minimuma i dozvolila obilježavanja grobova poginulih i likvidiranih pripadnika poraženih snaga. Bilo je logike da to bude Bleiburg jer je blizu granice bivše Jugoslavije. Bilo je logike i stoga što je Bleiburško polje simbol stradanja Hrvata na križnom putu, jer premda ta lokacija nije bila veliko stratište, s njega jesu krenule duge kolone koje su poslije pobjednici mjesecima likvidirali bez suđenja. Kada je stvorena suverena hrvatska država 1990.-ih, nastavilo se komemorirati na Bleiburgu, uz razliku da su komemoraciji nazočili i predstavnici hrvatske države, jer je Hrvatski sabor, uz neke prekide, bio pokrovitelj. U međuvremenu iskapanja i istraživanja, najviše u Sloveniji, a znatno manje u Hrvatskoj, potvrdila su da su deseci tisuća Hrvata nestajali u masovnim grobnicama, kojih je u Sloveniji 600, a u Hrvatskoj više od 800.

Najviše je ostataka ubijenih Hrvata na jednom mjestu skupljeno na mariborskom groblju Dobrava, u Teznom, gdje su Slovenci podignuli spomenik i gdje je pokopano 15 do 20 tisuća Hrvata. Na spomeniku piše “mrtvima u spomen, živima na opomenu”. Jednom godišnje na groblju osvanu i vijenci poslani iz Hrvatskog sabora ili s Pantovčaka. Slovenci su sondiranjem utvrdili da oko Maribora postoje još kilometri protutenkovskih rovova u kojima se nalazi još oko 20 do 30 tisuća tijela, a na nekim drugim mjestima iskopali su još nekoliko tisuća Hrvata. Premda su nudili Hrvatskoj da preuzme brigu oko svojih ljudi, Hrvatska to nikad, bez obzira na to tko je na vlasti, nije poželjela učiniti, držeći to, očito novom noćnom morom. Sve do danas bilo je puno jednostavnije da brigu o Hrvatima pobijenim u Titovu režimu radije vode Austrijanci i Slovenci.

Njima se, pak, moramo zahvaliti na toj brizi i lako je razumjeti što oni više ne žele voditi našu brigu. Da je bježanje od civilizacijske odgovornosti za obilježavanje ratnih i poratnih žrtava u RH pravilo, pokazuje i sporenje oko Jasenovca, čiji zapušteni izgled i neinvestiranje države u spomen-centar govori da je ovdje ustvari riječ o istom obrascu – ne budi moja briga. Koliko je tu apsurda, govori slika sa zagrebačkog Mirogoja, gdje postoji uređeno groblje 2000 pripadnika njemačkog Wehrmachta, i čiji su grobovi dogovorom Hrvatske i Njemačke 1996. uređeni i označeni imenima poginulih vojnika. Ideološki problem oko tih grobova Nijemci su riješili još 1949. kada je Konrad Adenauer proglasio amnestiju i zapisao da su i vojnici Trećeg Reicha časno služili naciji.

U Hrvatskoj se idejom o barem pomirbi žrtava bavio Franjo Tuđman, no njegova ideja da se u Jasenovcu oformi mjesto zajedničke komemoracije svim poginulim za Hrvatsku naišlo je na ogromne otpore. Poslije njegove smrti bilo je pokušaja da se to mjesto postavi u Udbini, no nikad nije bilo dovoljno ni političke hrabrosti ni pameti da se projekt realizira. Spomen na žrtve spada u duhovnu sferu, riječ je o mjestima štovanja i sjećanja. Nakon toliko stradavanja na raznim stranama svijeta nije li došlo vrijeme da Hrvati, neovisno o tome jesu li lijevi ili desni, smognu snage da se zajednički poklone svim žrtvama i da to konačno bude u našoj domovini.