Realistična procjena većine analitičara o odluci Povjerenstva za odlučivanje o sukobu interesa bila je otprilike ovakva: Karamarka neće pokopati, ali će mu predbaciti čitav niz propusta. Bilo je jasno da Karamarko samim tim što je njegova supruga radila za Jozu Petrovića nije formalno u sukobu interesa, ali da će Povjerenstvo izreći i čitav niz upozorenja o njegovim propustima te dati naputke kako se treba ponašati da bi se izbjegle sve moguće sumnje. Odnosno, da će naglasak staviti na javnu percepciju sukoba interesa i time mu natrljati nos.
No, Povjerenstvo je ipak odlučilo otići korak dalje. Iako poslovanje Drimije samo po sebi ni njima nije bilo sporno, na temelju duljine Karamarkova ukupnog poslovnog odnosa s Josipom Petrovićem, Povjerenstvo smatra da njemu ne treba vjerovati te da se trebao izuzeti od davanja sudova o arbitraži, a on to nije u potpunosti napravio čak ni kad je pod pritiskom najavio da hoće. Valja priznati, ovdje su se i Karamarko i Povjerenstvo doista našli u posve novim vodama i zapravo se Povjerenstvo našlo u situaciji crtati zemljovide za sva buduća ponašanja visokih dužnosnika. Do sada se ni od koga nije tražilo da tako detaljno deklarira svoje prethodne poslovne odnose, a velik dio dosadašnjih ministara itekako bi imao u tom smislu što prijaviti. Očito, svi budući dužnosnici iz poduzetničkih voda morat će prvo angažirati odvjetnički tim koji će napraviti dubinski pregled njihova prethodnog poslovanja.
Odluka je umnogome presedanska i ne podsjeća ni na jednu prethodnu. Sasvim sigurno će povući niz pitanja. Primjerice, ako Karamarko ne može sudjelovati o odlučivanju o Ini, znači li to da nijedan menadžer koji je na ovaj ili onaj način radio za neku zainteresiranu stranu naftnu tvrtku ne može postati hrvatski ministar gospodarstva? Znači li to da mu se ne može vjerovati da je prekinuo te poslovne odnose čak ni kad Povjerenstvo konstatira da ih je očito prekinuo? Vrijedi li to i za neke druge sektore? Znači li to, na primjer, da Orešković ne bi smio sudjelovati u odlukama o cijenama lijekova?
No, ostavimo to za budućnost. Iako odluka očito ima čitav niz slabih točaka koje se itekako mogu osporavati, valja ju u ovom trenu poštovati. Institucija je rekla svoje i jasno demantirala one koji su govorili da je svejedno kakva će biti odluka, da su bitne samo javna percepcija i “politička odgovornost”, što god to bilo.
Što god osobno mislili o ovoj odluci, sviđala nam se ili ne, ona potvrđuje ono što je od prve sekunde trebalo svima biti jasno: lijek za ovu situaciju je jednostavan: Karamarko se trebao izuzeti iz donošenja odluka vezanih uz arbitražu. To u prijevodu znači da je i rješenje u Vladi bilo isto tako jednostavno: umjesto rušenja prvog potpredsjednika, pa time i cijele Vlade, Most je mogao inzistirati da se Karamarko povuče iz lanca odlučivanja, kao što je uostalom i sam bio obećao da će napraviti. Time bi bile zadovoljene sve zakonske odredbe, pa i “politička odgovornost”. Sama činjenica da je Povjerenstvo procijenilo da se Karamarko našao u sukobu interesa pritom ne implicira kriminalnu namjeru, pa ni kaznenu odgovornost. Samo da je barem za trenutak zatečen pri prelasku zebre kad je za pješake svijetlilo crveno.
Nažalost, Petrov se odlučio ultimatumom zatražili odstrel. Zapravo je iskoristio priliku kako bi realizirao opsesivni cilj struktura koje stoje iza Mosta: uklanjanje Karamarka i “popravljanje” HDZ-a. Svakome je unaprijed trebalo biti jasno da HDZ s Karamarkom na čelu na takav ultimatum nikad neće pristati, da će se on boriti do kraja. U trenutku kad je i Orešković odlučio ne čekati odluku Povjerenstva bilo je jasno da je samo jedan ishod moguć – odlazak sve trojice i pad Vlade. A nakon toga pokušaj preslagivanja ili novi izbori.
Da je Orešković bio dovoljno pametan i pričekao odluku Povjerenstva, mogao je ostati premijerski principijelan te danas izgovoriti: Obojica moraju otići! I tko bi se usudio proturječiti? Ma, mogao je čak reći i izravno: Karamarko sam mora otići! Rezultat bi tad bio posve drukčiji. Danas je, čini se, duha nemoguće vratiti u bocu. Da bi netko ostao premijer, mora imati kakvo-takvo povjerenje. A on ga je nepovratno izgubio.
Ovakva odluka Povjerenstva objektivno slabi položaj Karamarka u stranci, ali on je već objavio da se povlači iz Vlade. Stoga glasanje o povjerenju Oreškoviću više neće moći biti ocijenjeno kao puko “spašavanje vojnika Karajana”. SDP više nema nikakvog razloga izvoditi trikove u sabornici, njima je dobro sve što ih približava izborima. A kad padne Orešković, oni koji su mu se do jučer zaklinjali na vjernost nalaze se u posve novoj situaciji i sasvim sigurno će dobro razmisliti ima li smisla herojski poginuti na izborima – ili sudjelovati u stvaranju nove Vlade.