Kad se čelni ljudi banaka odluče nešto petljati sa sportom ili sportašima, iz nekog razloga u Hrvatskoj nešto prije ili kasnije krene po zlu. Naime, u Hrvatskoj se polako povećava broj problematičnih banaka kojima su čelnici bili ili jesu sportaši ili, češće, vrlo ugledni sportski djelatnici. Posljednji slučaj – onaj Karlovačke banke – to samo potvrđuje. Njezin predsjednik uprave, Sandi Šola, godinama je predsjednik rukometnog saveza te je uz Zorana Gopca zasigurno najutjecajniji čovjek hrvatske rukometne scene.
Karlovačka je sigurna
Kad se priča o slučaju Karlovačke banke valja biti oprezan te posebno naglasiti kako to što je protiv Sandija Šole, njegove majke i brata te niza povezanih osoba pokrenuta istraga USKOK-a, ne znači da je Karlovačka banka na bilo koji način ugrožena. Kako doznajemo, poslovanje Karlovačke banke nastavio je voditi vrsni stručnjak i pod posebnom je paskom HNB-a. Banka, istina, ima još jedan veliki problematični projekt (Mejaši) u kojem se izložila kao i u slučaju Opatovina projekta, a zbog kojeg će ugledna obitelj Šola možda završiti i na optuženičkoj klupi. Međutim, ako se usporedi modus operandi Sandija Šole i njegove majke Marije u Karlovačkoj banci s neodgovornim i hazarderskim poslovanjem ljudi koji su također voljeli sport i sportaše (ili njihove depozite, kao u Credo banci), onda proizlazi da su svi pali na kreditiranju povezanih osoba te pokušajima izvlačenja ili osobne koristi ili koristi za rodbinu, prijatelje, političke moćnike...
Čini se da je velika sreća za Karlovačku banku to što ju je godinama pomno nadzirala središnja banka. Štoviše, iz detalja koji se mogu doznati iz istrage razvidno je da su Šole morali biti jako kreativni u prikrivanju kredita bez pravog osiguranja i ostalih problema upravo zbog toga što je nadzornik središnje banke povremeno “uzimao uzorke”. Ukratko, istraga USKOK-a i pomoć HNB-a, koji nije imao sve informacije u tom procesu, sačuvali su Karlovačku banku kao instituciju, ali su možda naveli Šole da izvedu više upitnih transakcija nego što bi morali izvoditi da nije bilo kvalitetnog nadzora i kontrole. O svemu puno govori činjenica da je Karlovačka banka jedna od banaka koje je HNB najčešće opominjao.
Primjerice, upravo transakcije vezane uz veliki nekretninski projekt u Savskoj Opatovini, na kojem su Šole i prijatelji u vrijeme bujanja cijena nekretnina mislili zgrnuti bogatstvo uz pomoć novca Karlovačke banke, u jednom trenutku privukle su pažnju HNB-a, a Šole su, navodno prikrivajući tragove kredita bez pokrića, u pomoć poslali nekadašnjeg prvog čovjeka Dalekovoda Luku Miličića koji im je, navodno, isporučio 49 milijuna kuna, pri čemu je ispisao veliku količinu mjenica bez pokrića.
Da je nadzor HNB-a bio nešto iskusniji prije propasti Dubrovačke banke, možda razmjeri štete za cjelokupni bankarski i ekonomski sustav ne bi bili tako dramatični kao 1998. godine. Međutim, kad netko vješt poput nekadašnjeg prvog čovjeka Dubrovačke banke Nevena Barača (i sada Šole) počne graditi veze s lokalnim i velikim državnim političarima, poduzetnicima pa i sportašima, onda malo koji bankovni nadzornik ima šanse zaustaviti pokušaj bankovnog suicida. Danas priče o Nevenu Baraču i tajnom ugovoru sa pet ortaka (Barač, Brnadić, Kutle, Luburić i navodno Pašalić) zvuče nekako stripovski, poput storija iz Alana Forda, ali je prava činjenica da su gotovo svi čelni ljudi banaka sa sportskim duhom radili na vrlo slične formalne ili neformalne načine. Kao što je Barač uz pomoć političara i Kutle želio ovladati Bankom te posredno dubrovačkim hotelima koje je kreditirala Dubrovačka banka i držala ih u zalogu, baš tako su Šole sa svojim ortacima (rodbinom, podređenima, prijateljima) pokušali realizirati ogroman nekretninski projekt, a da za takvo što zapravo nisu imali novca. Baraču i ortacima falila je “sitnica” od 4,5 milijardi kuna za Dubrovačku banku, a Šolama i ortacima 190 milijuna za Opatovinu projekt. I jedne i druge je, ponovimo, srušio nadzor HNB-a. Baraču nije, naravno, prošla priča da je Dubrovačka banka u super stanju jer ima u imovini niz vrijednih dubrovačkih hotela. Banka je jednostavno postala nelikvidna, i HNB nije mogao i nije želio pristati na bilo kakvu drugu iracionalnu priču. Danas se pak HNB brine da Karlovačka banka ostane stabilna.
Pomalo je bizarno da se ime Miroslava Kutle može povezati s nizom banaka koje su imale problema te su kolabirale. I te indirektne poveznice samo su navodne, ali su vrlo indikativni zajednički nazivnici. Tako je općepoznata teorija prema kojoj je Miroslav Kutle, jedan od pet Baračevih ortaka (predsjednik odbojkaškog saveza), zapravo planirao stvoriti konzorcij deset banaka. Pisalo se da je to dogovorio s Ivićem Pašalićem kako bi stvorio neuništivu financijsku podršku HDZ-u. Kutle se iznenada pojavio i u priči s posrnulom Komercijalnom bankom Josipa Šoića, svojedobnog predsjednika HNS-a i Dinama. Kutle je pregovarao o kupnji 60-70 posto udjela u Komercijalnoj banci, vrelu isprepletenih interesa državnih tvrtki, obrazovnih institucija i uglednih pojedinaca koji su iz nepoznatog razloga povjerili velik novac toj beznačajnoj bančici. Kad se doznalo tko je sve držao novac u Komercijalnoj banci, izbio je veliki skandal. Nikada neće biti razjašnjeno ima li istine u teoriji prema kojoj su direktori javnih tvrtki i institucija dobivali “rikverc” za značajne depozite. U novijoj povijesti, slične sumnje probudili su pojedini depoziti pristigli iz javnog sektora u Credo banku.
Moglo bi se reći da Kutle nije imao nikakve veze s Karlovačkom bankom, ali kuloarima već dulje kruži priča ne samo o neobičnim pritiscima gospodina Kutle na pojedine ugledne medijske poduzetnike nego i na nekadašnjeg vlasnika Industrogradnje, eksperta za dioničko tržište Josipa Galinca. On je vrlo blizak sa Sandijem Šolom i zajedno su zasigurno prošli niz bitaka na malom hrvatskom dioničkom tržištu te su se međusobno podržavali. Iz istrage se može doznati da je gospodin Galinec pomogao Šoli da s depozitom Industrogradnje zatvori više desetaka milijuna kuna duboku rupu dospjela kredita vezanog uz Opatovina projekt. Takve usluge teško da se rade samo na osnovi prijateljstva.
Što im je bilo?
Valja pojasniti da se u slučaju Opatovina projekta najvjerojatnije radilo o tzv. bullet kreditu. To je kredit čija se glavnica otplaćuje na kraju ugovorenog razdoblja. Drugim riječima, čini se da su Šole poneseni euforijom na nekretninskom i dioničkom tržištu računali na to da će nešto malo zamutiti s problematičnim osiguranjem kredita za Opatovina projekt te da će sagraditi cijelo velebno naselje, masno zaraditi te nakon nekoliko godina s lakoćom vratiti bullet kredit. Međutim, taj bullet kredit mogao bi, izgleda, postati jako opasan metak koji će ubiti, ako ništa drugo, njihovu poslovnu reputaciju.
Dojam je da u Hrvatskoj pohlepa za novcem na vrlo čudan način spaja prijatelje, političare, poduzetnike i sportaše. Samo štete u bankarskom sustavu do sada se sigurno mogu mjeriti milijardama kuna. Preostaje pitanje koliko su dramatične posljedice za proračune javnih tvrtki i lokalne uprave. Koliko je novca tu izvučeno za sport u nesportske, osobne svrhe?
>> Otkrivamo: Kako i kome je Šola dijelio kredite Karlovačke banke