Upitan prije mjesec dana javno za prognozu tko će biti novi hrvatski predsjednik, odgovorio sam da je sve moguće, ali kad bih se morao kladiti, rekao bih da Milanović jedini sigurno ulazi u drugi krug, ali i to da će u drugom krugu biti poražen, najvjerojatnije od Kolinde Grabar-Kitarović (KGK). Zašto mi se u procjeni dogodio „crni labud“?
Moju prognozersku reputaciju, koju sam sada napola prosuo, izgradila je izborna noć 2015. kada sam odmah nakon objave rezultata, čim se vidjelo da su koalicije predvođene HDZ-om i SDP-om završile u egalu, a da je Most dobio čak 19 zastupnika, rekao – meni ovo miriše na nove izbore. I pokazalo se da sam bio u pravu. Zašto sam ovaj put bio u krivu? Teza koja me navodila na zaključak kako će vjerojatno na koncu KGK pobijediti Milanovića u drugom krugu jest da u normalnim uvjetima, kandidat koji se obraća pretežno lijevom biračkom tijelu ne može pobijediti jer je biračko tijelo u Hrvatskoj pretežno konzervativno. Gdje je pogreška?
Andrej Plenković: Uskoro ćemo imati stranačke izbore, pa nek se kandidira tko želi
Prva je mogućnost da griješim u procjeni kako je Hrvatska većinski konzervativna. Otkud mi ta ideja? U svjetonazorskom smislu, prebrojavali smo se samo jednom, referendumom o ustavnoj definiciji braka, i znamo kako je završio, unatoč pritisku kompletne državne vrhuške, goleme većine medija, udruga, javnih intelektualaca. Potom, rezultati prvog kruga pokazali su da zbroj glasova KGK i Miroslava Škore prelazi pedeset posto, pa da je HDZ u dosluhu sa svojim tradicionalnim biračima i da je imao pravog kandidata taj bi vjerojatno pobijedio u prvom krugu. Štoviše, taj postotak bitno raste u odnosu na zbroj glasova KGK i Kujundžića 2014. Zbrojeni postoci desnih opcija koje su prešle prag i onih malo ispod njega na europarlamentarnim izborima navode na sličan zaključak. Pogriješio sam očito u drugom elementu. A to su „normalni uvjeti“.
Do sada je bilo „normalno“, uobičajeno da tradicionalni birač HDZ-a uglavnom može sve progutati, začepiti nos i na koncu se svrstati uz „stožernu“ stranku. No očito se dogodilo nešto epohalno, a to je konačni razvod HDZ-ove vrhuške s velikim dijelom konzervativnog biračkog tijela. KGK je dobila ono što grabi stranačka mašinerija i klijentela, dok je Škoro dobio konzervativne birače razočarane HDZ-om. I tu pomirbe više nema. Ili će se stranka vratiti birače, što je čak u slučaj rušenja Plenkovića malo vjerojatno ili će se na temelju Škorina rezultata iz te biračke baze formirati nova stranačka ili čvršća koalicijska struktura koja će u nekoliko izbornih ciklusa na kraju potpuno usisati HDZ-ovo preostalo biračko tijelo.
Preprljava je bila kampanja protiv Škore, preveliko ponižavanje četvrtine birača da bi oni mogli sve zaboravili i glasovati u drugom krugu za tobože manje zlo. Na koncu su HDZ-ovci vodili redikuloznu kampanju temeljenu na tobožnjoj opasnosti od komunjara. A od komunjara će nas spasiti kandidatkinja stranke koju vode potomci crvene buržoazije, koja se upinje držati arhive zatvorenima, rehabilitirati petokraku i ne spominjati lustraciju ni u primisli. S boljim kandidatom možda bi i imali bolji uspjeh, ali ova struktura ne bi pripustila boljeg kandidata. Nakon poraza digla se silna medijska mašinerija da prikrije samo jednu, očitu stvar, a to je da je HDZ-ov crni labud Andrej Plenković padobranom spušten u stranku s čijim se tradicionalnim biračima svjetonazorski razilazi i kojih je dobar dio već uspio otjerati.
Govor Kolinde Grabar-Kitarović nakon drugog kruga izbora
Najlošiji rezultat stranke u povijesti, gori od onog pod Jadrankom Kosor, ostvaren je lani na europskim, sada gube i predsjedničke, a već se na obzoru vidi i crni labud parlamentarnih izbora.
U izbornoj noći pokisli Jandroković izvalio je kako je problem u tome što su u finišu kampanje imali desniju retoriku od politike stranke. Desničarenje je valjda to što kandidatkinja na sučeljavanju nije samo tek tako podržavala Istanbulsku konvenciju i pravo gej parovima na udomljavanje već je to činila i s križem oko vrata, novim modnim detaljem za drugi krug, koji nismo viđali tijekom posljednjih pet godina. Jesu li mislili da će im birači radi deset dana desnije retorike zaboraviti tri i pol godine lijevoliberalne svjetonazorske politike? Besmislenost Jandrokovićeve teze vidi se i u tome što je KGK s puno desnijom retorikom prije pet godina dobila gotovo milijun i 115 tisuća glasova. Tad joj je Bujica bila glavna medijska platforma pa je pobijedila. Sada s koalicijskom partnerima od Pupovca, preko HNS-a do SDP-ovih prebjega nije dobacila ni do 930 tisuća glasova.
Krivca traže u savezu s Milanom Bandićem jer je KGK podbacila u glavnom gradu. Ali Bandić je prije godinu i pol dobio izbore u Zagrebu, a već je imao sve repove koje ima i danas, tako da ni ta priča ne drži vodu. Sudeći po tome u kakvom je stanju HDZ u Zagrebu već desetljećima, bez ovakvog Bandića dobila bi još manje. Razlog poraza dakle nije „desničarenje“ u finišu kampanje, nije savez s Bandićem, nisu skijaši, nisu mrtvi, nisu nerođeni. Nije ni dijaspora, koja nikada nije odlučila nijedne izbore pa nije ni ove, osima ako se ne uzme u obzir koliko pumpanje mržnje na hrvatske državljane izvan hrvatske mobilizira dio lijevih birača, u čemu je svoj neslavni obol i ovaj put dao GONG, koji na dan izbora prenosi neprovjerenu informaciju ili nečiju privatnu zafrkanciju, a možda i vlastitu fabriciranu podvalu, kako pozivaju penzionere da glasuju za Kolindu pa će dobiti petsto kuna ili put u Međugorje.
Razlog poraza KGK nije čak ni dežurni Hrvatina koji će Milanoviću ispred biračkog mjesta primitivno držati bukvicu i izvući tog dana barem nekoliko tisuća birača da mu daju potporu. KGK nije čak primarno izgubila ni zbog same sebe, izgubila je primarno zbog raskoljavanja desnog biračkog tijela prouzročenog plenkizmom.
Ni na lijevoj strani nije sve bajno. Zoran Milanović je sam izvukao ovu pobjedu. Stoga je groteskno izgledao Bernardićev predugi pobjednički govor prije Milanovićeva obraćanja. Prvi je put u Tvornici predgrupa „svirala“ dulje od glavnog benda. Izmiljeli su u Tvornici i likovi koje je Milanović pametno skrivao u ormaru tijekom kampanje, notorni lideri strančica koje ga podržavaju, a ukazao se i Stjepan Mesića s malo već zaboravljenog “bajatog” seksizma, ovaj put doskočicom u kojoj uspoređuje KGK s Nives Celzijus. To bi kao trebalo biti uvredljivo, samo nije jasno za koga. Veća bi uvreda možda bila da ju je usporedio sa sobom i svojim mandatom, od pripuštanja stranim novinarima da, sve snimajući kamerom, ulaze u predsjednički arhiv i vršljaju po njemu do kopernikanskog preskoka od titoizma do glorificiranja NDH i natrag do počasnog predsjednika SUBNOR-a. Nives Celzijus je puno bolja starleta nego što je Mesić bio predsjednik. Što će uopće Mesić u Milanovićevu stožeru? U što ga može uputiti? Može mu eventualno otvoriti kanale za Sajam šljive u Gradačcu ili ga preko Bude Lončara spojiti s pokojom još živom nesvrstanom mumijom ako je nakon Mugabeove smrti koji diktator još uopće i preostao! Nije Milanoviću lako. Lakše mu je bilo pobijediti plenkizirani HDZ nego što će mu se biti nositi s ovima koji ga podržavaju. Već mu Bauk i Klisović naturaju Brozovu bistu, što bi nakon zadnje rezolucije EU parlamenta u koji se toliko kune, bilo kao da unese Pavelićevu.
Sličnu kajlu su mu spustili na početku premijerskog mandata ukidanjem saborskog pokroviteljstva nad Bleiburgom pa se, umjesto da je radio ozbiljan posao, morao cijeli mandat krhati na polju prošlih totalitarizama. Vraćanje Brozove biste značilo bi ponavljanje iste pogreške i sigurnu pobjedu za pet godina onoga tko će je skinuti zauvijek. Drugovi ne razumiju da Milanović nije pobijedio zato što je iz miljea SDP-a, već unatoč tome. Dan nakon debakla HDZ-ovci su na sastanku na kojem nije bilo Stiera i Kovača zaključili da će rezultat analizirati na razini županijskih odbora, dakle ništa. Ide crni labud po novi poraz na parlamentarne. Ako ga ne skinu, a moguće da će se na unutarstranačkim izborima pojaviti više kandidata zečeva kako bi rasulo glasove nezadovoljnika, na parlamentarnim će izborima HDZ dobiti manje od SDP-a, možda čak i od nove desne koalicije oko Škore. Izgledna je onda manjinska vlada u kojoj je Bernardić premijer, a Plenković ministar vanjskih poslova.
Jeza me podilazi kad pomislim kakav bi Bernardić održao govor nakon svoje pobjede kad je ovako nastupio nakon Milanovićeve. Predviđam, ako na čelu HDZ-a ostane Plenković, novi poraz te stranke i veliku koaliciju, ali već mi je uništena reputacija dobrog prognozera pa to treba uzeti s rezervom. Priznajem, podcijenio sam tradicionalne birače HDZ-a, mislio sam da im je kapacitet gutanja žaba neograničen i da bi najveći dio njih glasovao za tu kultnu stranku čak i kad bi joj na čelo došao Pupovac. Ali ne bi. Razlaz je definitivan. Ostaje sada vidjeti kakav je želudac njenih članova na unutarstranačkim izborima iako je tu još važnije tko nosi kutije i broji glasove. Tu će se vjerojatno već odlučivati i hoće li sretni Bero uskoro u Banske dvore
Govor predsjednika SDP-a: Bernardić se rasplakao
Izbori su iza nas i iskreno mislim da nikoga više ne zanima čitati vezanu tematiku. Tko, kako, zašto i slična pitanja neće promijeniti činjenicu da smo se jako zeznuli kao narod. Ali neka, bit ćemo pristojni kao što je to i Kolinda bila u svojem obraćanju nakon objave rezultata i zaželjeti Milanoviću pamet u glavi.