Prije točno godinu dana, 4. lipnja 2016., u hrvatski medijski prostor, a zatim i u politički žargon, nenadano se ušuljala riječ koja će i ovog ljeta, nakon drugog kruga lokalnih izbora, ponovno postati politički vrlo važnom: preslagivanje. U društvu i kulturi kojom vladaju kradljivci tuđih ideja, misli, riječi, rima, harmonija i znanstvenih otkrića – znani i neznani plagijatori – mnogi su odavno zaboravili, ali ne i pisac ovog eseja, da je tu, za svakodnevni život važnu, ali do tog trena za politiku nevažnu riječ, u politički žargon uveo glavom i bradom zagrebački gradonačelnik Milan Bandić.
Komentirajući krizu koalicijske vlade HDZ-a i Mosta na čelu koje je, prema diktatu Mosta, bio „čovjek bez ijednog mandata“ Tihomir Tim Orešković, Milan Bandić je u Dvercu kazao: “Pa (kriza Vlade) ništa neočekivano. I politički polupismeni ljudi vidjeli su da je to od početka navrnuta kruška na trešnji. Vidjelo se da to ne bude funkcioniralo: kada se stavi na čelo Vlade čovjek koji nema ni jednog zastupnika, koji nema političku težinu, političkog iskustva. U biti da potpisuje ono što koalicija odluči i dogodilo se to jučer što je bilo i očekivano.” (Večernji list, 4. lipnja 2016.)
Kad su ga novinari pitali kako gleda na budućnost vladavine nakon skorog izglasavanja nepovjerenja Tihomiru Timu Oreškoviću (nepovjerenje je Timu bilo izglasano deset dana kasnije: od 142 nazočna zastupnika, za opoziv je glasovalo njih 125, dva su bila suzdržana, a 15 ih je bilo protiv), Bandić je odgovorio: „Ili preslagivanje u roku od dva tjedna ili mjesec dana najkasnije, ili novi izbori.“
Propala koalicijska taktika
Istog dana, samo nekoliko sati kasnije, riječ „preslagivanje“ upotrijebio je i tadašnji zamjenik predsjednika VRH-a Tomislav Karamarko. U kratkom obraćanju novinarima nakon tek okončane dugotrajne i, po svemu sudeći, dramatične sjednice predsjedništva svoje stranke, objavio je novu koalicijsku taktiku: “Razgovarali smo o našoj taktici u ovoj situaciji, kako će se stranka ponašati u odnosu na mogućnost novog preslagivanja i zaključili smo da imamo predispozicije, kvalitetne i dobre elemente, da uđemo u novo preslagivanje.” “Preslagivanje” zastupnika, kao što je dobro poznato, nije uspjelo, pa su održani novi stranački i saborski izbori koji su iznjedrili današnjeg vođu HDZ-a i predsjednika VRH-a Andreja Plenkovića.
Danas, godinu dana kasnije, nakon što je 27. travnja 2017. iz „raja“ Banskih dvora prognao trojicu na sjednici Vlade nazočnih ministara iz Mosta (njih i javnost šokirao je prigodnim frajerskim obrazloženjem kojim je stao u obranu ministra financija Zdravka Marića: “Dobro, imamo tri ministra koji su protiv. Dakle, kolege Orepić, Dobrović i Šprlje. Zahvaljujem. Molim da to konstatiramo. Molim tajnicu Vlade da pripremi odluku o razrješenju tri Mostova ministra. Hvala vam lijepo.”), Andreja Plenkovića čeka, jer je i on – kako bi kazao Bandić, „navrnuo krušku (MOST) na trešnju (HDZ)“ – isti scenarij: “preslagivanje” ili novi izbori.
Riječi “preslagivanje”, “preslaganje”, “presložiti” i brojne njihove izvedenice koje će se sigurno ponovno pojaviti u danima koji stižu nakon nedjeljnih lokalnih izbora ukazuju na, u svakodnevnom životu, lagan zadatak „ponovnog ili drukčijeg slaganja nečega“ (vidi definiciju u Velikom rječniku hrvatskog standardnog jezika Školske knjige, str. 1173): najčešće cjepanica, pruća, slame, posteljine, odjeće, obuće, knjiga i – donjega veša.
Rizični pregovori
U danima koji dolaze ti glagoli i glagolske imenice pokušat će se ponovno primijeniti na ljude posebnoga soja i kova: takozvane uvažene saborske zastupnike. Vremena za “preslagivanje” neće biti u izobilju jer Vlada Andreja Plenkovića od već spomenutog 27. travnja ima ozbiljan problem demokratskog deficita i – autoritarnog suficita.
Naime, članak 13. Zakona o Vladi RH precizno propisuje da “Vlada odlučuje natpolovičnom većinom glasova svih članova Vlade”, što znači da Andrej Plenković baš i nije imao čvrsto zakonsko uporište za tajničku sječu Mostovih ministara koji su iskoristili pravo na drukčije mišljenje i glasovanje o ministru financija. Umjesto naloga tajnici da pripremi odluku o razrješenju ministara, saborsku većinu i vlastitu Vladu mogao je spasiti nonšalantnom konstatacijom da je odluka Vlade usvojena u skladu s člankom 13.: natpolovičnom većinom glasova.
Umjesto toga, morao je i mora voditi zahtjevne, pa i RIZIČNE pregovore o “preslagivanju”. Narodskim rječnikom kazano: mora nekako doći do minimalne saborske većine od 76 zastupnika. Nevolja je u tome što se svako “preslagivanje” u javnosti doživljava kao politička trgovina, korupcija, zapravo kriminal koji bi DORH morao istraživati i goniti po službenoj dužnosti.
Na udaru članka 339.
Naime, Kazneni zakon RH ima poseban članak kojem je svrha prevencija, progon, istraživanje i sudsko kažnjavanje PARLAMENTARNE KORUPCIJE u zemlji i – Europskoj uniji. Članak 339.: tog zakona propisuje: „(1) Tko kao zastupnik u Hrvatskom saboru, Europskom parlamentu ili kao vijećnik u predstavničkom tijelu jedinice lokalne i područne (regionalne) samouprave zahtijeva ili primi mito ili prihvati ponudu ili obećanje mita kako bi u predstavničkom tijelu glasovao na određen način, kaznit će se kaznom zatvora od jedne do osam godina. (2) Kaznom iz stavka 1. ovoga članka kaznit će se tko zastupniku u Hrvatskom saboru, Europskom parlamentu ili vijećniku u predstavničkom tijelu jedinice lokalne i područne (regionalne) samouprave ponudi, obeća ili dade mito kako bi u predstavničkom tijelu glasovao na određen način.“
„Glasovanje na određeni način“ zapravo bi trebao biti prvi i najvažniji cilj „taktike“ (taj pojam koristi HDZ) “novoga preslagivanja”. Svaki saborski zastupnik ili zastupnica koji se upuste u avanturu pregovaranja ili nagovaranja na “novo preslagivanje” mogli bi se naći na udaru „zlokobnog“ članka 339, kao što se na njegovu udaru našao i bivši vukovarski gradonačelnik i saborski zastupnik SDP-a Željko Sabo zbog telefonskog nagovaranja na „preslagivanje“ dvaju vijećnika vukovarskoga Gradskog vijeća, Marije Budimir i Radivoja Đurića. Kad mi je Vrhovni sud potvrdio presudu izrečenu na Županijskom sudu u Osjeku od osam mjeseci „blage“ tamnice, izrekao je poznatu plačnu rečenicu: “Bože sveti, pa je li to istina?” Ni Bog mu nije pomogao.
Nezahvalna situacija u kojoj se nalazi Andrej Plenković i njegova krnja Vlada bez punog demokratskog legitimiteta teško će se riješiti, barem na dulji rok od recimo godinu dana, “preslagivanjem”. Upitno je može li se riješiti i novim izborima jer bi nas oni ponovno mogli dovesti u pat-situaciju u kojoj „pješaci“ (manjinski saborski zastupnici i zastupnici Most, Živog zida i srodnih buntovničkih stranaka i izbornih lista) prijete i ucjenjuju „kralja“ (premijera) i zabavljaju „kraljicu“ (predsjednicu Republike kojoj krize vlada donose dodatnu moć, važnost i publicitet).
U takvoj situaciji krajnji je trenutak da naše etablirane političke kaste počnu ozbiljno razmišljati o ideji stvaranja – MANJINSKE VLADE. Manjinska vlada, tek da podsjetim čitatelje, vlada je koja u parlamentu nema stranačku ili koalicijsku većinu, već uživa uvjetnu glasačku potporu stranačkih i nestranačkih zastupnika koji su svjesni da novi izbori ne bi donijeli bitne promjene u sastavu Sabora, a žele da takva vlada ostvari privremeni program. Brojne su zemlje iskusile manjinske vlade (da spomenem samo neke: Kanada, Nizozemska, Velika Britanija, Škotska, Irska, čak i Srbija) i dobro su poznate prednosti i nedostaci takvih vlada. One su, bez iznimke, nestabilne, kratkotrajne, nekonzistentne, ali mogu biti inovativne, odgovornije prema saborskim/parlamentarnim zastupnicima i javnosti, radinije, manje bahate.
Izbori uvijek opcija
Dakle, kad se slegne galama i nervoza koju su donijeli kriza Vlade, metaforički povratak mostovaca u rukavce Neretve i Cetine, Andrej Plenković bi mogao i trebao za saborsku sjednicu pripremiti ne samo imena i životopise ministara-surogata mostovcima Vlahi Orepiću, dr. Slavenu Dobroviću, Anti Šprlji i dr. Ivanu Kovačiću nego i kratki i jasni polugodišnji i godišnji program moguće MANJINSKE VLADE. Nakon toga mogao bi mirne savjesti od saborskih zastupnika zatražiti glasačku potporu: najprije za program, a zatim i za konkretne ministre.
Dakako, ako glasačku potporu ne bi dobio, predsjednica Republike mogla bi i morala raspisati još jedne prijevremene izbore.
prof leticu je uzitak slusati i citati. izvrstan analiticar.