Nakon što je Tito sa svojim političkim adlatusima 1971. godine ugušio hrvatsku političku revoluciju poznatiju kao Hrvatsko proljeće, on je Hrvatima prijeteći poručio: “Prije će Sava poteći uzvodno nego će Hrvatska biti država.” No, usprkos tim riječima staroga opsjenara, Hrvatska je nekoliko desetljeća kasnije ipak postala državom. I ne samo to, postala je i članicom NATO-a i Europske unije. Ali se nastavila ponašati kao što se ponašala i u dvije Jugoslavije. Dakle, povučeno i šutljivo.
Na drugoj strani Srbija se i dalje ponaša na stari način, bučno i bahato. Kao što se ponašala i u obje Jugoslavije. Osim toga, ona se prema Hrvatskoj ponaša kao da smo još uvijek u istoj državi i kao da ne shvaća da je Hrvatska članica EU. Nema nijednog političkog poteza ili odluke hrvatskih vlasti a da Srbija ne gunđa ili prigovara. Posljednja joj je ljutnja što je Hrvatska blokirala njezine pregovore za ulazak u EU. Srpsko je rukovodstvo nakon toga izvrijeđalo Hrvatsku, kao i mnoštvo puta do tada.
Korijeni takvoga ponašanja nalaze se u obje Jugoslavije, gdje su Srbi imali privilegij da govore što god hoće i da za to ne snose nikakve posljedice. Srbija se i danas ponaša po starom obrascu. Kao da je ona članica EU, a ne Hrvatska. Ona stalno za nešto optužuje Hrvatsku. Što bi tek bilo da je u EU ušla s Hrvatskom?!? Njezino ponašanje bilo bi najvjerojatnije slično kao što je bilo u monarhističkoj i socijalističkoj Jugoslaviji. Zapravo taj se model ponašanja počeo stvarati sa stvaranjem Kraljevine SHS. Kao atavizam, očito se održao do danas. U Kraljevinu SHS Srbi ulaze iz nacionalnog interesa nakon što se nije uspjela ostvariti ideja Velike Srbije. Lukavi, dvolični i prepredeni predsjednik srpske Vlade Nikola Pašić vidi u stvaranju Kraljevine SHS priliku za stvaranje proširene Srbije. Srbi su i tada znali što im je nacionalni interes, dok su Hrvati u tu državu ušli naivno i lakomisleno. Nisu slušali riječi Stjepana Radića da “ne srljaju kao guske u maglu”.
Koliko je to sve bilo naivno i blesavo svjedoči i činjenica da je zagrebačku delegaciju u Beograd vodio “mali zubar sa zlatnom ribicom u glavi”, Ante Pavelić (ne poglavnik) koji je vjerovao da će se regent Aleksandar oženiti njegovom kćeri ako mu kao miraz donese tzv. prečanske krajeve. Ta se hrvatska ludorija razbila već u samim počecima zajedničke države. Bilo je to pretvaranje krune u srpski dinar po izuzetno nepovoljnom tečaju. Bila je to prva legalna pljačka Hrvata u staroj Jugoslaviji. Stjepan Radić je predviđao takve marifetluke pa je svoju borbu protiv korupcije na kraju platio glavom.
Srbi su i u Titovoj Jugoslaviji znali što su njihovi nacionalni interesi. Šef Udbe Aleksandar Ranković štitio ih je. U njihovu promociju kasnije se uključio i akademik Dobrica Ćosić koji je postao srpskim ideologom. San mu je bio duhovno obnoviti Srbiju. Za tu ideju bio mu je potreban prostor, a za osvajanje toga prostora osoba koju su pronašli u Slobodanu Miloševiću. On je najprije izveo ratnu agresiju na Hrvatsku pod parolom da čuvaju Jugoslaviju. Zapravo, ispod svega je bila ideja o stvaranju Velike Srbije. Za tu agresiju Srbija se nikad nije ispričala Hrvatskoj.
Danas je tu ratnu agresiju, nakon što je Hrvatska stavila veto na poglavlje o kulturi i obrazovanju, samo zamijenila verbalnom agresijom. U poratnim godinama nestala je trećina Hrvata u Srbiji. Oni su se pod pritiskom i u strahu izjasnili kao Bunjevci, a ne Hrvati. Zbog toga Hrvatska traži njihovu zaštitu od Europske unije, na što se Srbi ljute. U biti, danas je ozbiljno pitanje želi li Srbija uopće ući u EU. Zbog toga, dok pregovara s EU, prijateljuje s Rusijom. EU želi Srbiju pridobiti za sebe. Srbija će iz te pozicije najvjerojatnije izvući najveću dobit.
Racionalni Zapad ne može shvatiti da je veza između Srbije i Rusije iracionalna. Najprostije je to izrazio režiser Emir Nemanja Kusturica izjavivši: “Više volim rusko govno nego američku pitu!” Kako će u novoj geostrateškoj podjeli svijeta Zapadni Balkan vjerojatno postati “dvorište Rusije”, moguće je da Srbija neće ni htjeti ući u EU. Istovremeno će nastaviti napadati svaki potez hrvatske vlasti optužujući Hrvatsku za fašizam.
Nasuprot tome, Srbija se nikad nije suočila sa svojom prošlošću. Da je to učinila, sigurno ne bi u svoju vlast birala aveti prošlosti – četnike Tomislava Nikolića i Aleksandra Vučića. Hrvatska je zbog toga nepovjerljiva prema Srbiji. To će nepovjerenje trajati sve dok Srbija ne obavi denacifikaciju i ne doživi nacionalnu katarzu. Usput će i dalje napadati Hrvatsku kao da smo još uvijek u istoj državi. Kao da Jugoslavija još uvijek postoji.