Zašto se njemački predsjednik i nakon 80 godina opet tako ponizno ispričavao u Poljskoj?

Frank-Walter Steinmeier održao je možda najvažniji, a svakako jedan od najvažnijih govora u svom životu – napisale su njemačke novine Tagesspiegel o govoru koji je njemački predsjednik 1. rujna 2019. godine održao u Poljskoj. A kada predsjednik tako velike i važne zemlje održi govor života, bit će da je to nešto važno ne samo za Njemačku i Poljsku nego i za Europu i svijet. Pa tako i za Hrvatsku i Hrvate, barem one koji se osjećaju dijelom Europe i svijeta.

Njemački predsjednik održao je tog dana u Poljskoj jedan veliki govor, ali u dva dijela, na dva različita mjesta. Usred dana i usred Varšave govorio je u prvom redu Poljacima, ali pred državnicima četrdesetak zemalja, a njegovim je riječima dodatnu snagu i težinu dala i prisutnost njemačke kancelarke Angele Merkel. Međutim, prvi govor Steinmeier je održao u vrijeme vrlo neuobičajeno za bilo kakve dnevne, a osobito javnopolitičke aktivnosti. Ceremonija na središnjem trgu grada Wielúna, dvjestotinjak kilometara jugozapadno od Varšave, počela je još za debelog mraka, dobrano prije svitanja, u 4.35 ujutro, zvukom sirena, tako da bi njemački predsjednik, izašavši na pozornicu, mogao reći: “Prije osamdeset godina, točno u ovom trenutku, nad Wielúnom se otvorio pakao potaknut njemačkim rasističkim ludilom i voljom za uništavanjem.” Okrugle obljetnice početka Drugoga svjetskog rata do sada su se obilježavale u Gdanjsku, gdje je njemačka krstarica Schleswig-Holstein nekako u isto vrijeme otvorila artiljerijsku vatru na poljsku vojarnu smještenu na poluotoku Westerplatte. Taj napad, u koji su se ubrzo uključili njemački marinci, upamćen je kao prva bitka Drugoga svjetskog rata, a ujedno simbol herojskog poljskog otpora jer Nijemcima je trebalo tjedan dana da, uz teške gubitke, osvoje Westerplatte.

U Wielúnu, međutim, nije bilo borbe, niti je taj tada upola manji gradić imao ikakvu stratešku važnost. Nad građanima Wielúna, kojih su jednu trećinu činili Židovi, počinjen je prvi ratni zločin protiv civilnog stanovništva u Drugome svjetskom ratu. Po uzoru na masakr što su ga njemački bombarderi izveli četiri godine prije nad španjolskom Guernicom i njenim stanovnicima, štoviše pod vodstvom istog zapovjednika Wolframa von Richthofena, “štuke” su se obrušile i bombama razorile Wielún porušivši u dva naleta više od sedamdeset posto zgrada, uključujući gradsku bolnicu i sinagogu. Brojka poginulih varira ovisno o izvoru, ali s obzirom na divljačku žestinu napada na još uvijek usnuli gradić, brojka od oko 1200 mrtvih nipošto se ne čini pretjeranom.

Kao zločin i ništa drugo nego zločin bombardiranje Wielúna u svom je govoru opisao i Steinmeier. Njega se ni najmanje nisu ticali razlozi zbog kojih je službena državna komemoracija ovaj put održana u Wielúnu, a ne kao do sada u Gdanjsku. Naime, osim što je bombardiranje Wielúna, kako tvrde povjesničari, doista počelo nekoliko minuta prije napada na Westerplatte, analitičari kažu da je vlast zaobišla Gdanjsk i zato što je taj lučki grad i danas simbol poljskog otpora, ali ovaj put kao najjača utvrda opozicije upravo prema aktualnoj desničarskoj poljskoj vlasti.

Nazvavši bez ikakve ograde cijeli Drugi svjetski rat i sve njegove strašne posljedice njemačkim zločinom, Steinmeier je i u Wielúnu i u Varšavi nastupio i govorio krajnje ponizno, pokajnički i s velikom zahvalnošću što kao njemački predsjednik uopće smije stajati i govoriti pred preživjelima i njihovim potomcima. Mogao je njemački predsjednik govoriti i o mnogočemu drugom. Recimo, o svim totalitarizmima koji su u 20. stoljeću nanijeli nesreću Europi i svijetu. Mogao je barem dio tereta njemačke krivnje prebaciti i na Rusiju kao sljednicu Staljinova Sovjetskog Saveza koji je po svoj dio Poljske, prema tada još tajnom sporazumu s Hitlerovom Njemačkom, krenuo već 17. rujna 1939. godine. Uostalom, premda od Njemačke zahtijeva dodatne milijarde ratne odštete, iz činjenice da Putin ove godine nije ni pozvan u Varšavu čita se kako je današnja poljska vlast mnogo kivnija na Ruse, koji su ih tlačili sve do 1989., nego na Nijemce. Mogao se Steinmeier požaliti i na poslijeratne pogrome nad preostalim njemačkim stanovništvom u mnogim zemljama, uključujući Poljsku. Mogao je istaknuti kako se sovjetska okupacija pretvorila u višedesetljetnu diktaturu za polovicu od ostatka otkinute i izolirane Njemačke. Ili barem mi ovdje, već naviknuti na svakovrsne revizionizme i relativizacije, mislimo da je i tako mogao govoriti njemački predsjednik 1. rujna 2019. godine u Poljskoj. I da se ne zavaravamo, sve je više i u Njemačkoj onih kojima je dosta ispričavanja i “nametanja” kolektivne krivnje.

Upravo zato je važno što je njemački predsjednik govorio upravo tako kako je govorio, što se upravo tako još jednom, davno nakon Brandtova klečanja, ponovno duboko i s gorkim žaljenjem ispričavao Poljacima i zahvaljivao im što su pristali sudjelovati i što i dalje sudjeluju u ostvarivanju ljekovitog čuda pomirenja. Oba su Steinmeierova govora u Poljskoj bila poput samobičevanja, ali ne zbog pokajničkog mazohizma, nego s jasnim ciljem.

– Prošlost ne prolazi i naša odgovornost ne prolazi – rekao je Steinmeier. Taj osjećaj odgovornosti njemačka je obveza prema Europi. Štoviše, kako je istaknuo Steinmeier, ta njemačka odgovornost jest Europa, baš kao i poljska čežnja i odlučnost u borbi za slobodu. Samospoznavanje, kajanje, opraštanje, pomirenje da nikada više Nijemci ne bi ni pomislili, a kamoli zapjevali “Deutschland, Deutschlnad über alles”. I to je rekao Steinmeier, upućujući poruku svijetu govoreći isključivo o Njemačkoj i odgovornosti svoje države.

Ne upirući prstom ni u koga drugog. Prva lekcija koju moramo naučiti od Steinmeiera jest da razmišljamo kako njegov primjer trebamo i možemo slijediti mi umjesto da gubimo vrijeme gledajući hoće li to učiniti oni naši vječni drugi. Njihova krivnja, njihov teret. Kako bi bilo da im damo primjer i postanemo uzor? Imamo mi dovoljno i vlastite odgovornosti koja ne prolazi.