Ako ste odrastali u socijalizmu, niste imali puno prilike vidjeti na djelu primjere individualne inicijative, poduzetnosti i inovacije. Sustav je bio taj koji je posao prirodne ljudske kreativnosti, inovativnosti i ponude na tržištu preuzeo na sebe. Tek na marginama tog sustava mogli ste osjetiti dah jednog drukčijeg svijeta, koji se razlikovao od socijalističkog svijeta sivih i zagušljivih tvorničkih hala i birokratskih ureda.
Nositelji te inicijative i prvi vjesnici kapitalizma u jednom posve socijalističkom svijetu, ne slučajno, bili su ljudi koji su pripadali marginalnim društvenim skupinama. U socijalističkoj Jugoslaviji to su, prije svega, bili Albanci i Romi, kao pripadnici etničkih skupina koje naš samoupravni sustav nije integrirao, nego ih prepustio na brigu samima sebi. Tako su se romski poduzetnici uglavnom bavili skupljanjem i preradom sekundarnih sirovina, dok su se Albanci specijalizirali za usluge pekarske industrije.
Pored njih, privatnim poduzetništvom u socijalizmu bavio se tek poneko tko je iz nekog razloga ispao iz samoupravnog socijalističkog pogona. Najčešće su to bili povratnici s rada u inozemstvu, koji su ovdje odlučili otvoriti neki mali privatni biznis. Jedno od najčešćih slobodnih zanimanja kojim su se ti povratnici bavili bilo je taksiranje. Oni bi svoj kapital uložili u kupnju auta i počeli zarađivati za život nudeći usluge prijevoza. Tako ste za nešto novca mogli doći u priliku prvi se put u životu provozati po gradu udobnim mercedesom, tim simbolom kapitalizma par excellence.
Taksisti su, dakle, bili naši prvi kapitalistički poduzetnici i navjestitelji jednog drukčijeg svijeta. Oni su tu mogućnost dobili, paradoksalno, upravo zato što ih je sustav marginalizirao i nije ih htio integrirati u socijalistički svijet. Međutim, kada se socijalistički sustav raspao i kada smo uveli sustav koji više, bar nominalno, ne marginalizira privatno poduzetništvo, već ga pokušava integrirati u sustav, dogodilo se nešto čudno. Ta "reintegracija" kapitalističkog poduzetnika, pa i naših taksista, u novi sustav nije značila oslobođenje privatne inicijative, već njenu regulaciju, stvaranje sustava kontrole i porezne presije na privatni biznis.
Cijena pune legalizacije privatnog biznisa bila je njeno reguliranje i dodatno gušenje većim nametima. Nekada polulegalni, marginalizirani, ali slobodni taksist, platio je socijalno priznanje svoje djelatnosti svojom neovisnošću. Odjednom osobna inicijativa i ugađanje kupcima njihovih usluga nije bila toliko važna, koliko organiziranje u cehove i sindikate, kako bi pred zakonodavcem zaštitili svoju djelatnost od konkurencije. Naš kapitalistički sustav uspio je u onome što nije pošlo za rukom samoupravnom socijalizmu – integrirao je slobodne taksiste u sustav, tako što je nekada neovisnog poduzetnika prispodobio slici samoupravnog djelatnika.
Tako smo došli u ovu situaciju da danas taksisti najavljuju prosvjede u povodu skorog dolaska Ubera na zagrebačke ulice. Uber je kompanija u izuzetnoj ekspanziji, koja je uvela pravu revoluciju u industriju taksi usluga. Tajna njihova uspjeha je u tome da su im usluge jeftinije, pouzdanije, jednostavnije i brže od konvencionalne taksi usluge. Preko aplikacije na mobitelu naručujete vozilo, koje do vas stiže u prosjeku za 10 minuta, pri čemu točno znate tko će doći po vas, a pri svemu tome plaćate manje. Dobro za vas, dobro za taksista, dobro za kompaniju. Kao što je rekao austrijski ekonomist von Mises, tajna veličine nečijeg bogatstva je proporcionalna tome koliko nam njihovi proizvodi i usluge život čine jeftinijim i udobnijim. Uber trenutačno vrijedi oko 40 milijardi dolara.
Državna birokracija i političari, za razliku od kupaca, ne vole Uber. Razlog tomu je što je Uber praktički neuhvatljiv za državne birokrate i poreznike. Neke su države čak uvele zabranu Ubera, pod izgovorom zaštite tradicionalne taksi industrije. Kod nas se sa sličnom inicijativom javlja stranka ORaH, koja okuplja najvatrenije pristaše bivšeg samoupravnog socijalizma, navodno zabrinuta za sudbinu naših taksista. Nadati se je da naši taksisti nisu potpuno izgubili svoj poduzetnički duh te da će shvatiti da je Uber budućnost taksi industrije i što prije se prilagoditi "kreativnoj destrukciji" koju Uber unosi u njihov biznis. Ja, kao korisnik taksi usluga jedva čekam taj dan.
>>Ako bi nas Karamarko vratio u '90., lijevi bi nas torpedirali u kameno doba
>>Nije pitanje koliko je Srba prešlo na katoličanstvo nego zašto su to učinili
Taksisti se u nas odupiru kapitalizmu jer velik dio našeg ekonomskog sustava još nije osjetio blagodati slobodne konkurencije, i to četvrt stoljeća nakon propasti real-socijalizma u istočnom dijelu Europe. Kriva je nikad dovršena ekonomska tranzicija i porezni sustav koji je podređen potrebama javnog sektora na svim razinama. Nekada se nismo mogli uspoređivati sa zapadnoeuropskim kapitalističkim zemljama, danas se naši ekonomsko-politički procesi i institucije ne mogu uspoređivati s estonskim, češkim, slovačkim, pa čak ni poljskim. Mi smo "veterani" samoupravnog socijalizma koji žive u nekoj paralelnoj stvarnosti laprdajući o pošasti "neoliberalizma" kakvog kod nas zapravo nikada nije bilo. Pa što će taksisti drugo raditi nego čuvati svoj kvazimonopolistički položaj gdje je usluga sekundarna, a primarno je ispuniti tisuću i jedan uvjet za obavljanje djelatnosti (čitaj: obilno platiti poreze) ? Na to ih je zapravo natjerala hrvatska država koja još nije shvatila da se sve oko nje promijenilo i da se takvim ponašanjem ovu zemlju dovelo do toga da će je u BDP-u po stanovniku za dvije-tri godine prestići jedna Rumunjska.