Kada god se u Zagrebu povede priča o kulturnoj strategiji ili politici, na red dolazi gradnja Opere. Doduše, neki od najmoćnijih gradskih kulturnjaka kojima su povjerene najskuplje, najstarije i najprestižnije institucije još su donedavno ponavljali mantru da Zagrebu nova zgrada Opere nije potrebna i da u metropoli treba graditi novu zgradu za dramsko kazalište. Ili za tu namjenu preurediti neki od preživjelih ostataka industrijske arhitekture kojem još nije naudio cinični zub vremena i na koji oko nisu bacili građevinski vizionarski prekupci iz našeg sokaka.
Naravno, ti ljudi koje plaćamo iz prireza kao da nikada nisu putovali izvan granica Zagreba i zagrebačke županije. Kao da nikada nisu bili u jednom Kopenhagenu ili Sankt Peterburgu, gradovima koji su ne tako davno dobili nova operna zdanja. Zar treba reći da su raskošna? I da su svrsishodna? Da svojim gradovima daju novi pečat i šalju poruku da tu žive ljudi koji i u ovom vremenu cijene umjetnost? Zar treba isticati da ta nova operna zdanja arhitektonski imponiraju, što se posebno odnosi na jedanaest godina mladu velebnu zgradu Opere u Kopenhagenu izgrađenu na otoku Holmen koja se doslovno izdiže iz valova Baltičkog mora i s čijeg morskog ulaza danski neumorni plivači skaču u more čak i u ovom, doduše toplom rujnu.
Istini za volju, treba reći da je nova zgrada danske Opere dar bogatih pojedinaca i njihove očito uspješne fondacije (obitelj Møller bavi se unosnim kontejnerskim biznisom i ima impresivnu poslovnu zgradu u blizini danske službene kraljevske palače Amalienborg koja neupućene može podsjetiti na zgradu Vlade ili Ministarstva obrane). No, Danska kraljevska opera ima i odličan i brojni ansambl koji se proslavio i izvedbama Wagnerovih zahtjevnih opera, pa posjetitelji Kopenhagena ovih dana mogu pogledati i “Ukletog Holandeza” i to s danskim pjevačima koji nastupaju na svim najvećim svjetskim opernim scenama, od Metropolitana pa do Covent Gardena. Tako se i opernom umjetnošću reklamira ono što Hrvatska gospodarska komora naziva “kupujmo hrvatsko”. Samo što se Danci tom parolom koriste ne samo u gospodarstvu (pa zdušno favoriziraju vlastita piva i vlastite riblje ili mesne te pekarske proizvode) nego i u kulturi.
Uostalom, slično kao Rusi koji u staroj i novoj zgradi Marijinog teatra u Sankt Peterburgu pod vodstvom karizmatičnog Valerija Gergijeva inzistiraju na tome da im na sceni nastupaju domaći operni umjetnici ili umjetnici iz zemalja koje su nekada bile dio sovjetskog geopolitičkog carstva. I može vam biti nesimpatično više nego toplo prijateljstvo Gergijeva i ruskog predsjednika Putina, ali kada vidite novu Operu u Sankt Peterburgu i poslušate njihovu izvedbu “Don Carlosa” (iz zadnjeg reda balkona sve se vidi i čuje kao iz najbolje lože), onda i Gergijev i Putin izgledaju i prihvatljivije i europskije.
>> Gradimo Operu, knjižnicu selimo u Paromlin, a otvaramo i Muzej Domovinskog rata