U godini koja je “okrugla”, 2015., u obilju jubileja, obljetnica i važnih datuma, zaboravili smo važan datum u novijoj hrvatskoj povijesti. Prije 25 godina, 22. i 23. travnja 1990., održan je prvi krug prvih slobodnih, višestranačkih izbora u Hrvatskoj. Tada smo se, nakon 45 godina života u komunističkom jednostranačju, simbolički vratili u demokratski svijet. Poput gotovo cijelog europskog istoka, uostalom. Zašto smo zaboravili na taj datum?
Očito je da smo u tih već četvrt stoljeća svašta proživjeli, a težina života u općoj društvenoj i gospodarskoj krizi u današnjoj Hrvatskoj ostavlja malo mjesta za sjećanje na takve, ipak važne datume u povijesti nacije. Istina, ta dva vremena, ono otprije 25 godina kada se odvijala bitka za demokraciju i ovo današnje, kada se odvija bitka za preživljavanje, jako su različita. Ankete o “prethodnom” životu u socijalizmu danas su učestale i iz njih izbija nostalgija za nekim izgubljenim društvenim vrijednostima, no tu usporedbu sustava ipak su pozvaniji raditi oni koji su bili dovoljno stari iskusiti oba sustava.
Zanemarimo li sada aktualnu ljutnju na nesposobne političare koji nas samo dublje utapaju svojom nekompetencijom kada je gospodarstvo u pitanju, i analiziramo li, pak, demokratske dosege društva u ovih četvrt stoljeća – to će biti novi razlog za ljutnju. Jako bih se uvrijedio da mi je, kao izravnom svjedoku tih zbivanja koja su nas vodila ka zapadnoj demokraciji, netko tada rekao kako ni 25 godina nakon uvođenja demokracije mi u Hrvatskoj još nećemo živjeti u razumnom demokratskom sustavu i uopće – nećemo živjeti bolje.
Pritom za svojevrsnu demokratsku regresiju koja sada karakterizira Hrvatsku, razbijenu ratom do istrebljenja političkih lidera, a uvelike nedoraslih zadatku – nema smisla kriviti rat (pa trajao je pet, a ne 25 godina), ali ima smisla kriviti nakaradni sustav koji je u svakom izbornom ciklusu na danje svjetlo izbacivao sve slabije ljude, eksperte, lidere, a sve više neobrazovane i neiživljene mediokritete, lažnjake i frustrirane. I – neradnike. I tako sve do sadašnje polit-garniture Zorana Milanovića koja drži poluge vlasti.
Ti današnji politički “bokci” ne bi ni u onom sustavu mogli biti glavni, nego mali partijski aparatčici koji žive u sjeni pravih igrača. I u socijalizmu bi bili smiješni. Govorim, a na “godišnjicu prvih izbora”, o današnjem “politbirou” SDP-a i uspoređujem ga s onim politbiroom SKH koji je u zadnjem mjesecu 1989. potukao staljiniste i progurao višestranačje. O tom neočekivanom nazadovanju, deficitu demokracije u bivšoj zemlji krutog socijalizma pisao je još i pokojni Vaclav Havel, u svom eseju o vraćanju staljinista-tvrdolinijaša na vlast. Kad je umro Ivica Račan, to je označilo i kraj vladanja reformista u njegovoj partiji.
Zoran Milanović, a već sada ga mnogi definiraju kao uništitelja socijaldemokratskog SDP-a, tu svoju rušilačku energiju usmjerio je na sve nas. Svjedoci smo da ne prođe dan a da se ne zabije u neku od preostalih vrijednosti Hrvatske. Kada, odnosno, da budem politički korektan, ako on bude potučen na izborima, držim da će biti ugrožen i sam, uredan i već uigrani demokratski prijenos vlasti u nas. Zorana Milanovića jednostavno ne mogu zamisliti kako uredno predaje vlast nakon gubitka na izborima. Da je Milanović bio u predsjedništvu CK SKH krajem 1989. (koje se glasanjem 5:4 odlučilo za višestranačje), on bi, uvjeren sam, glasao da slobodnih izbora ne bude, a da se Tuđman i ostali hitno pohapse. Jer Milanović jest – tvrdolinijaš.
25 godina? kao da je bilo jučer, pomakli se ni korak naprijed u političkom smislu, a u gospodarskom hodamo natraške.