Gotovo tri se dana sušila tinta na čestitki koju je Hrvatska biskupska konferencija uputila novom predsjedniku države Zoranu Milanoviću za izbornu pobjedu. Nakon prijašnjih izbora, koji su bili 11. veljače 2015., bilo je to znatno brže pa je predsjednik HBK Želimir Puljić onda izabranoj Kolindi Grabar-Kitarović čestitao već sljedećeg dana, kao što je to učinio i biskup sisački mons. Vlado Košić, dok su im se 13. veljače pridružili nadbiskup zagrebački kardinal Josip Bozanić i nadbiskup riječki mons. Ivan Devčić te 14. veljače i nadbiskup splitsko-makarski mons. Marin Barišić.
Osim iz čekanja da se „tinta osuši“ u usporedbi s prošlim predsjedničkim izborima, vidi se i to da je čestitara bilo više, a zasad samo jedan, predsjednik HBK. Odnosno dvojica. Jer prvi je čestitku Zoranu Milanoviću uputio biskup dubrovački mons. Mate Uzinić. I to dan nakon izbora, na misi za blagdan Bogojavljenja, ne okolišajući i ne dvojeći da se radi o novoj političkoj stvarnosti koju Crkva mora prihvatiti jednako kao i svi drugi. Od onih koji su se nadali promjenama do onih koji su bili za to da ostane isto, bez obzira na to o kojem se kandidatu radilo iz dviju vodećih stranaka.
Ovo držanje biskupa govori da im nije lako prihvatiti Milanovićevu pobjedu. S jedne strane to je i razumljivo jer se Milanovićevi i crkveni stavovi nimalo ne podudaraju, no s druge strane radi se o istoj gorčini poraza koju crkveni vrh dijeli s HDZ-om, jer je sa svojih najreferentnijih razina, otvoreno ili manje otvoreno, navijao za pobjedu Kolinde Grabar-Kitarović. No, za razliku od HDZ-a, u Crkvi nitko neće snositi posljedice zbog neuspjeha željenog kandidata, no mnogo toga ipak bi se i u Crkvi moralo promisliti zbog bliske političke budućnosti.
Ponajprije se radi o tome da crkveni vrh više ne može slati frazerske izjave u kojima se vjernike poziva da podrže kandidate koji zagovaraju kršćanske vrednote, a kada netko iz crkvenih redova, poput p. Ike Mandurića, ukaže na to da joga i kršćanstvo ne idu zajedno, maknu ga iz javnosti. Ili u primjeru vjeroučitelja Marina Miletića koji je stradao zbog sudjelovanja u prosvjedu na Trgu bana Jelačića, ali još više jer je javno podržao Miroslava Škoru u jednom svome videu. Da bi, s druge strane, kardinal Bozanić poslao čak pet dana preuranjenu čestitku sada već bivšoj predsjednici za Božić, a uvijek je to činio isključivo na Badnjak. No ovoga je puta valjalo poslati i izbornu poruku, a ne samo najljepše božićne želje. O Istanbulskoj konvenciji i ostalome da se i ne govori…
No na sreću, Milanović biskupima nije prvi predsjednik koji im nije po mjeri. Bio je to prije njega Stjepan Mesić, a onda Ivo Josipović. No upravo bi Milanović mogao od njih, tj. od Ive Josipovića naučiti kako postaviti dobre odnose s crkvenih vrhom, a zadržati svoju poziciju. Josipović je, prisjetit ćemo se, kao deklarirani agnostik dobio mnoge glasove vjernika u srazu s katoličkim kandidatom (zacijelo je identično prošao i Milanović), a kada je preuzeo vlast za savjetnika za vjerska pitanja imenovao je angažiranog katoličkog laika Stjepu Bartulicu, dok mu je sve poslove s vjerskim zajednicama vodila dr. Ankica Marinović, sociologinja s Instituta za društvena istraživanja, koja iznimno dobro poznaje rad svih vjerskih zajednica u Hrvatskoj.
Posegne li Milanović za sličnim kadrom, vrlo lako može se dogoditi da s Crkvom izgradi korektne odnose. Pa će se upravo po izboru savjetnika vidjeti kako je i što naumio s Crkvom. Sama Crkva, koja je u predizborno vrijeme bila podijeljena između Miroslava Škore i Kolinde Grabar-Kitarović, trebat će dobro zapeti kako bi se uključila u društvene tijekove ako ih želi promijeniti, jer nezainteresiranošću i držanjem sa strane to neće moći učiniti. Veliki dio posla u tome pogledu već je odradio laikat u brojnim zajednicama s angažiranim vjernicima aktivistima kojima bi se biskupi trebali još više približiti kako bi osjetili što očekuju i od Crkve i od države, jer se radi o mladim ljudima koji će jednoga dana izgrađivati ovu zemlju. Koji su u ovim izborima očekivali jasne upute i vodstvo crkvenog vrha, a ne zbunjujuće poruke, koje su također dio izborne pobjede kandidata kojega Crkva nije željela. Ali će sad s njime morati surađivati sljedećih pet godina.
Da u Crkvi postoje izbori,Bozanić i ekipa bili bi bivši, ponašaju se kao političari, ne kao sluge Božje! Moj je vladar Bog, ne kalkulantski biskupi i nadbiskupi!