Zašto su Hrvati izgubili Mađare kao prirodne partnere i investitore

Baš nekako ovih dana prije okruglo 150 godina tadašnje Ugarske državne željeznice započele su gradnju željezničke pruge između Karlovca i Rijeke. „U ljeto 1869. godine trasa nove pruge je definitivno obilježena, obavljena su ispitivanja terena i započela je gradnja“, čitam u monografiji „110 godina Riječke željeznice“. Ovih dana prije stoljeće i pol zagrebački poduzetnici Guido i Oskar Pongratz počeli su dovoditi hrvatske inženjere, radnike i opremu na trasu podijeljenu na pet sekcija... To se, nakon nagodbe s Bečom i nakon što se već 12 godina željeznički promet odvijao prugom Beč – Trst, mađarski dio Austro-Ugarske Monarhije žurio sagraditi vlastiti najkraći željeznički put do mora radi bržeg i jeftinijeg izvoza svojih proizvoda u prekomorske zemlje.

Nakon toga, stoljeće i pol postojala je podjela prema kojoj su Beč i njemu gravitirajuća područja većinom izvozili i uvozili robu preko Trsta, a Budimpešta i njezine regije preko Rijeke. Ovih dana, međutim, to se promijenilo: 8. lipnja Mađarska je za 31 milijun eura kupila 320 tisuća četvornih metara zemljišta za gradnju multimodalnog robnog terminala. Ali ne u Rijeci, nego u Trstu. U razvoj tog terminala uložit će još sto milijuna eura, u skladu sa „strategijom po kojoj Mađarska obnavlja svoju infrastrukturu radi razvoja svojega transportnog sustava, osobito željeznice“. Tršćansku investiciju mađarski ministar vanjskih poslova i trgovine Péter Szijjártó dodatno je obrazložio „urgentnošću u svjetlu kineskih investicija na novom maritimnom Putu svile“ te „nedostatkom pruga velikih brzina u središnjoj i istočnoj Europi“.

Što se to dogodilo? Zašto su Hrvati izgubili Mađare kao prirodne partnere i investitore na krupnim infrastrukturnim pothvatima? Od Budimpešte prema Zidanom Mostu, Ljubljani i Trstu vlakovi mogu putovati preko Zagreba i preko Pragerskog, a nijedan krak tih pruga još nije za velike brzine prometovanja. Od Zagreba preko Karlovca do Rijeke pruga jest „spora“, vijugava i brdovita, ali je i nakon 150 godina čudesna i iskoristiva, a već se projektira i nova koju je većim dijelom spremna financirati Europska unija, što znači neizravno i Mađarska. I u Rijeci i njezinu zaleđu našlo bi se nekoliko stotina tisuća kvadrata za ekskluzivno mađarski terminal... Ali, nije poznato da su ih Mađari i pokušali naći i kupiti. Očito, Mađari ovaj put nisu htjeli imati posla s Hrvatima, a kupnjom zemljišta u Trstu to su im jasno i demonstrativno poručili. O razlozima se ne trebamo puno domišljati. Od osamostaljenja Hrvatske do danas zajednički su poslovi Hrvatske i Mađarske, kao i mađarskih i hrvatskih državnih tvrtki, opterećeni koruptivnim, nerazumnim i kapricioznim odlukama i potezima, a među zadnje spada i namjera Vlade Andreja Plenkovića da jednostrano izbaci MOL iz Ine.

To je sve otišlo tako daleko da se i ne vidi kako bi se moglo okončati i popraviti. A moralo bi se jer najkraći mađarski put do mora ide kroz Hrvatsku, a Riječkoj željeznici nužno je da opet izvozi mađarsku, a ne samo da uvozi kinesku robu.