Zašto su križarski ratovi i 700 godina poslije izvor sukoba kršćana i muslimana

Križarski ratovi ubrajaju se među najkontroverznije događaje tijekom rivalstva između kršćanstva i islama tvoreći dio šire ofenzivne strategije zapadnoga kršćanstva. Iznenadni dolazak fanatičnih križara rezultirao je dvostoljetnom krvavom borbom, a čak se i danas na križarske ratove i džihad, svojevrsni islamski kontraudarac, gleda na posve različit način među većinom zapadnih kršćana, pravoslavnih kršćana i muslimana.

Povijesna realnost križarskih ratova bila je znatno kompleksnija od pojednostavnjenih pogleda koji su još prisutni u politici, religiji i kulturi, kako na Istoku tako i na Zapadu. Kao rezultat toga križarski ratovi i džihad ostaju izvorom nerazumijevanja i podjela već više od 700 godina, stoga s iznimnom pozornošću treba popratiti izlazak nove knjige "Križarski ratovi - templarski pogled", koja se na sveobuhvatan način bavi strategijama i najvažnijim bitkama u epohalnom srazu islama s kršćanstvom od 1095. do 1291. godine, u izdanju nakladničke kuće Despot Infinitus.

Tog opsežnog posla prihvatio se zagrebački povjesničar Hrvoje Spajić, autor brojnih znanstvenopopularnih članaka koje je objavljivao za Hrvatsko slovo, Hrvatski vojnik, History.Info, Vojnu povijest, ujedno jedan od znanstvenih suradnika koji je sudjelovao u pisanju Opće enciklopedije Leksikografskog zavoda Miroslav Krleža. Križarski su ratovi, navodi autor, pokrenuti zbog političkih, gospodarskih i vjerskih pitanja tadašnjega društva, čiji su se korijeni nalazili u feudalnome mentalitetu srednjovjekovnih Europljana, kao i zbog vjerskoga fanatizma, a trajali su od kraja 11. do kasnoga 13. stoljeća.

U potrazi za uzrocima, autor se vraća sve do 7. stoljeća, kada je muslimanska vojska, izvorno podrijetlom iz Arabije, učestalo napadala tradicionalno kršćanske teritorije, uključujući dijelove Europe, sjeverne Afrike i Bliskoga istoka, pokušavajući osvojiti njihovu zemlju. Brzo i nasilno, Arapi su osvojili velika područja i zaustavili unosnu trgovinu koja je cvjetala na Mediteranu. Zbog brzine arapskih osvajanja i gubitaka koje su kršćani pretrpjeli izgledalo je kao da je potrebno učiniti nešto da bi se spriječilo - kako su neki mislili - uništenje cijeloga kršćanskog svijeta.

Pokolj u Jeruzalemu

I tako su, krajem 11. stoljeća, zbog sve češćih upada muslimana na teritorije pod kršćanskom vlašću, kao i zbog ponovnoga uspostavljanja vlasti nad bliskoistočnom Svetom Zemljom, kršćani započeli Prvi križarski rat. Smatra se da je u kolovozu 1096. godine iz Europe krenulo 30.000 križara, ali ih je u lipnju 1099. godine, kada su ugledali Sveti grad, ostalo manje od 12.000. Kada su se približili, muslimanski namjesnik Jeruzalema zatvorio je sve izlaze i ulaze u grad i zatrovao sve izvore izvan gradskih zidina.

"Podzemna mreža svježe vode trebala je biti dostatna za stanovnike grada, a hranom su bili dobro opskrbljeni. Vanjske zidine i utvrde bile su praktički neprobojne. S obzirom na znatno smanjenu brojnost križara i njihove ograničene zalihe, nije izgledalo da će uspjeti ostvariti svoj konačni cilj i ponovno zauzeti Jeruzalem. Prvi pokušaj napada nije bio uspješan, no u roku od tjedan dana svježe zalihe stigle su u luku Jaffu koju su muslimani napustili. Tijekom sljedeća dva dana izgradili su križari dva velika opsadna tornja podižući ih tijekom noći i postavljajući ih u blizini gradskih zidina. Izvršili su grčevit i dugotrajan napad s obiju strana te je u osvit 15. srpnja velik dio križarske vojske pod zapovjedništvom Godefroya de Bouillona osvojio unutarnji opkop sjevernoga zida. Križari su se stuštili u Jeruzalem i u mahnitu i neočekivanu valu nasilja i brutalnosti poubijali sve na koje su naišli", piše Hrvoje Spajić, dodajući kako neobuzdan i surov pokolj koji su napravili križari nije bio ono što je od njih u studenome 1095. godine tražio Urban II. kršeći sve kršćanske vrijednosti.

Papa je želio da oslobode Svetu Zemlju od muslimana, a ne da pobiju stanovništvo Jeruzalema. Unatoč tomu što su svećenici za propovjedaonicama širom Europe tu vijest osuđivali, križari u Svetoj Zemlji vjerovali su da su izvojevali pobjedu. Kako se i iz naslova knjige dade iščitati, značajan dio ovog vrijednog znanstvenog materijala posvećen je usponu i padu Reda vitezova templara, najvećeg među križarskim redovima. Nastao je nakon Prvoga križarskog rata, kada su kršćani preuzeli kontrolu nad Svetom Zemljom.

Nakon što se vijest pročula Europom, na tisuće je putnika krenulo prema Jeruzalemu i svetim mjestima. Talijanske galije sa sobom su dovezle i mnoge hodočasnike, koji su - nadahnuti vijestima o križarskoj pobjedi - krenuli na hodočašće na Sion. Neki od njih imali su naoružanje, dok su ostali nosili samo hodočasničke vreće i štapove. Od trenutka kada su stupili na tlo Jaffe ili Cezareje, napadali su ih saracenski pljačkaši i beduinski razbojnici koji su živjeli u špiljama judejskih brda. Braniti su se mogli samo hodočasnici koji su posjedovali oružje, dok ostalima nitko nije osiguravao zaštitu. Stoga su na Božić 1119. godine Hugo de Payens i još osam vitezova, među kojima su se nalazili Geoffroy de Saint-Omer, Archambaund de Saint-Aignan, Payen de Montdidier, Gotfrid Bissot i vitez Rossal, koji se možda zvao i Roland, položili pred patrijarhom u crkvi Svetoga groba prisegu siromaštva, kreposti i poslušnosti. Isprva su bili odjeveni u uobičajenu odjeću svojih svjetovnih zanimanja, a patrijarh i kralj darovali su im zauzvrat mnoge povlastice.

Osim toga, kralj Balduin II. ustupio im je prostoriju u palači koju je izgradio na ostatcima džamije Al-Akse na južnoj strni Brda hrama, koju su križari nazvali Templum Salomonis, tj. Salomonov hram. Na temelju toga križari su postali poznati kao Siromašni vojnici Isusa Krista i Salomonova hrama, vitezovi Salomonova hrama, vitezovi Hrama, templari (od lat. templum: hram) ili jednostavno hramovci. Srednjovjekovni povjesničar, koji je pisao o križarskim vojnama, Jakov iz Vitryja (Jacques de Vitry), napisao je koju su obvezu preuzeli: da brane hodočasnike od razbojnika i silovatelja, ali i da slijede prisegu o siromaštvu, kreposti i poslušnosti u skladu s pravilima običnih svećenika.

Od siromaha do čuvara blaga

Međutim, red je stalno dobivao vojnu i financijsku pomoć pa je tako imao vrlo stabilan rast prihoda. Tijekom sljedećih godina templari su postali bankari kršćanskoga svijeta, koji su u svojim riznicama čuvali i blago reda i blago kraljeva. Neupitna je bila i podrška Crkve pa je 1139. tadašnji papa proglasio vitezove templare iznad zakona. Pod papinskom nadležnosti, vitezovi su se mogli nesmetano kretati preko granica, a na svom su vrhuncu slobodno putovali Europom. Bili su država unutar države, carstvo bez granica. Velika ekonomska moć koja ih je gurnula na prvo mjesto iznad svih, okrenula je javnost protiv templara i bila direktan krivac za njihov pad...

Kako navodi autor Hrvoje Spajić, kršćanski sveti rat i ideologija koja ga je nadahnula predstavljali su potpuno poricanje miroljubive crte u kršćanstvu, jednako kao što je, uskoro, veliki džihad utihnuo one miroljubive poruke u islamu. Bio je to također prvi imperijalni pothvat kršćanskoga Zapada koji se, nakon stoljeća stagnacije u kojima je islam izbio na povijesnu scenu i prikazao svu moć islamskoga imperijalizma, borio za povratak na međunarodnu scenu. Križarski ratovi doveli su i do tolerantnoga stava svećenstva prema nasilju, imali su također utjecaja u formiranju i u institucionalizaciji vojničkih i dominikanskih redova, a tako i na srednjovjekovnu inkviziciju.

Povijesne usporedbe i tradicija ukorijenjeni iz doba srednjega vijeka postali su kamen temeljac političkoga islama koji ohrabruje ideje modernoga džihada i dugotrajne borbe, dok sekularni arapski nacionalizam rasvjetljava ulogu zapadnoga imperijalizma. Muslimanski mislitelji, političari i povjesničari povlače paralele između križarskih ratova i modernih političkih događaja kao što su mandati o upravi nad Sirijom, Libanonom, Palestinom i Izraelom koje je UN bio dodijelio Velikoj Britaniji i Francuskoj. Desničarski krugovi u zapadnome svijetu povlače suprotne paralele, smatrajući kako je kršćanstvo danas izloženo islamskoj religijskoj i demografskoj prijetnji koja je analogna situaciji iz doba križarskih ratova. Križarski simboli i protuislamska retorika tako znaju biti prezentirani kao prikladan odgovor, čak i u situacijama iz čisto propagandnih namjera.

Ti simboli i ta retorika - koju ponekad možemo čuti na objema stranama - koriste se kako bi se osiguralo religijsko opravdanje za to koja je religija istinitija i kako bi oni poslužili kao inspiracija za borbu protiv religijskih neprijatelja.

"Ideologija prvih zapadnih kolonija na Bliskome istoku bila je u potpunosti prožeta religijom, koja je također prevladavala i u svjetonazoru i praksi islamskih društava diljem njihova teritorija toga doba. I premda je kasniji imperijalizam Zapada bio nadahnut jednom sekularnijom ideologijom, on će često dijeliti bezobzirnost i tobožnju pravednost križarskih ratova. Izgledno je da samo sekularizacija na Zapadu i u islamskim zemljama može biti svojevrsni jamac da sukobi nalik na križarske ratove ostanu u ropotarnici povijesti", ključna je poruka povjesničara Hrvoja Spajića.