Mnogi bi se zakleli da se ako i od čega, a ono od turizma kod nas može lijepo živjeti. Gostiju je svake godine sve više, sezona se polako produžuje, euri sve ranije počinju kapati i što će drugo promatrač zaključiti nego da se svima koji na Jadranu imaju restoran, apartmane ili, još bolje kakav hotelčić, fino posrećilo.
Zašto su onda oglasnici puni malih hotela koji se prodaju? I to duž obale!
Cijene su raznolike, a potraga za novim vlasnicima simptomatična. Za ilustraciju, u Vodicama se prodaje hotel s 13 soba za šest milijuna eura, u Živogošću s osam soba za 1,48 milijuna eura, u Ližnjanu s 25 soba za 1,7 milijun, u Selcu sa 60 soba za 12,5 milijuna, u Opatiji s 21 sobom i tri apartmana za dva milijuna, na Malom Lošinju s 11 soba za tri milijuna, U Makarskoj s osam soba za 1,5 milijuna eura... U oglasnicima se stotine hotela, što stvarnih s uhodanim biznisom, što netom sagrađenih objekata koji tek trebaju postati hoteli, što zgrada u kojima je trenutno neka druga djelatnost. Na prodaju ih je, kažu u agencijama koje se bave nekretninama, nikad više.
- Ponuda stalno raste. Mi nove vlasnike tražimo za dvadesetak malih hotela, ali kupaca nema. Zadnji smo hotel prodali prije četiri godine - reći će voditelj pulske agencije RE/MAX Robert Pinzan, koji veli da interesenti mahom iz Njemačke, Austrije i Švicarske. - Sve uglavnom završi na raspitivanju, cijene su visoke.
Onih koji grade da bi prodali uvijek je bilo, ali zašto iz turizma žele i oni koji su u tom poslu već desetljeće i duže?
Neki od tristotinjak vlasnika malih hotela, kapaciteta do najviše 50-60 soba, s dva-tri ili više milijuna eura od prodaje hotelijerstvo bi jednostavno zamijenili mirnijim životom. Drugi su se, pak, netom riješili dugoročnih kredita i ne bi u novi dužnički krug, a bez toga ne ide, jer su im hoteli zreli za temeljtu renovaciju. Trećima se, pak, obiteljsko hotelijerstvo čini kao biznis u kojem se nerazmjerno više ulaže nego im se vrati, pa pritisnuti financijskim obavezama razmišljaju o prelasku na jednostavniju razinu poslovanja, u - zimmer frei.
Prodaja ili prelazak na iznajmljivanje apartmana opcije su i za jednog od prvih malih obiteljskih hotelijera u Dalmaciji. Konačnu odluku još nije donio, ali u jednoj se siguran: “Da sad počinjem, sigurno ne bih bio mali hotelijer nego iznajmljivač. To je upola profitabilnije, a zahtijeva neuporedivo manje i agažmana i ulaganja. U apartman možete staviti jeftini namještaj, pločice, dovoljno je imati veliku sobu i balkon. Dobar hotel mora imati kvalitetu u svemu. a povrh svega i, recimo, deset zaposlenih, kao u mom slučaju, čak i kad nema gostiju. Da iznajmljujem apartmane bila bi mi dovoljna jedna osoba za čišćenje”, priča vlasnik hotela malog hotela sa četiri zvjezdice u Dalmaciji, koji radije ostaje anoniman.
“Razočaran sam, u turizmu smo obiteljski od šezdesetih godina, imali smo pansion i činilo mi se da ima smisla kad su turistički čelnici govorili da su mali, boutique hoteli budućnost. Digli smo kredit, povećali kapacitet 30 posto, ali nismo u tih 15 godina zaradili dovoljno ni da ga danas bez kredita adaptiramo. Država bi nas, ako ne želi apartmanizaciju, morala rasteretiti nekih davanja. Ovako mali hotelijeri moraju razmišljati kupiti smrznutu argentinsku kokoš ili za svoje goste ipak uzeti nešto bolje”, iskren je naš sugovornik.
A sve to nakon što ih se početkom dvijetisućitih i deklaratorno i financijski poticalo da uđu taj biznis. Korist je trebala biti dvostruka; obuzdati bujanje zimmer freija i malim, boutique hotelima povećati kvalitetu domaće turističke ponude.
- Uistinu smo i dobili turističke proizvode globalno prepoznate po visokoj kvaliteti. Ali, većina malih hotela je u teškom položaju zbog visokih troškova poslovanja i sezonalnosti, izvan ljetnih mjeseci samo gomilaju gubitke. Nema ni sustavne promocija malih hotela, a poslovanje dodatno poskupljuje i prereguliranost zakonodavnog okvira - upozorava i čelnik Udruge obiteljskih malih hotela Šime Klarić.
Problematika je stavljena pred ministra turizma Anton Klimana, od kojeg se zahtijeva da u nacionalnoj promociji nađe mjesta i za male hotele, da im se troškovi poslovanja snizi barem izvan glavne sezone, da se u špici omogući i da članovi obitelji priskoče u poslu, bez da se moraju bojati inspektora kao sada, te da se sobe i apartmane ne kategorizira zvjezdicama već nekim drugima oznakama. Također, mali hotelijeri traže da se turoperatore kroz udruženo oglašavanje obveže na suradnju s njima, a htjeli bi i da su zastupljeniji u lokalnim turističkim vijećima. Dobra je vijest da je ministar Kliman za većinu stvari obećao pomoći, no vrijeme teče i pitanje je - kada.
Sve pet osim zaključka. Nema tu što posebno država pomagati što ne bi trebala i svakoj bravarskoj radionici: spuštati poreze i davanja, prestati šikanirati poduzetnike birokratskim terorom propisa koji ni čemu ne služe nego da bijednike poput linića naprave glavnim ljudima u državi.