Zašto su se vođe RSK bojali da će ih ubiti?

Mir uvijek treba biti ispred rata. Zato se uvijek treba prisjećati jednog od najuspješnijih poteza Franje Tuđmana, kad je pobunjeno srpsko vodstvo u istočnoj Slavoniji uspio posjesti za stol i uz pomoć međunarodne zajednice dovesti ih do potpisivanja Erdutskog sporazuma 12. studenoga 1995. godine. Osim same obljetnice, na osvrt me potaknula i objava Luke Mišetića na društvenim mrežama, bivšeg odvjetnika Ante Gotovine u Haagu. On je bio pak potaknut najavom konferencije na ovu obljetničarsku temu u organizaciji Srpskog narodnog vijeća. Mišetić je tom prilikom objavio ovo: „Pitao sam svjedoka u Haagu, bivšeg visokog dužnosnika RSK, zašto RSK nije pristala na iste mirovne uvjete prije Oluje kao u Erdutu. Rekao je, ‘jer smo se bojali da će nas naši ubiti. Trebala nam je Oluja da našim ljudima pokažemo što će se dogoditi ako se ne dogovorimo u Erdutu’.”

RSK je propala Republika Srpska Krajina. A svjedok je, dakako, ispitivan u Haagu. I njegov odgovor svjedoči o situaciji i konfuziji koja je vladala među hrvatskim Srbima. Činjenica jest da bez Oluje ne bi bilo Erduta, i ne samo Oluje, nego i Južnog poteza nakon Oluje. Hrvatski Srbi nisu više imali izbora. Milošević je bio posve pacificiran u Daytonu, a i tako je izgubio sve započete ratove. Još ga je čekao poraz na Kosovu i NATO-ovo bombardiranje Srbije 1999. godine. Međunarodna zajednica pak nije davala nikakav prostor lokalnim Srbima – jedina opcija na stolu i na papiru bio je ostanak u Hrvatskoj, i to u cjelovitoj Hrvatskoj, bez bilo kakvih posebnih teritorijalnih ili nekih drugih ustupaka, uz poštivanje svih manjinskih prava.

Američki general Jacques Paul Klein, prijelazni upravitelj UNTAES-a za hrvatsko Podunavlje, ovih je dana rekao što je govorio tada Srbima: „Rekao sam Srbima – ako bičujete mrtvog konja, nećete daleko stići. To je kao da se kartate, nećete dobiti svaku partiju. Ali ako se kartate pametno i surađujete s Vladom u Zagrebu i predsjednikom Tuđmanom, mislim da možete ostvariti cilj i ostati ondje gdje živite 300 ili 400 godina.“ Sjećate li se kako je Klein 3. prosinca 1996. godine u Vukovar doveo Tuđmana, na zaprepaštenje vođa lokalnih Srba? Oni su očekivali hrvatsku delegaciju za daljnje pregovore o normalizaciji odnosa, a u kontejner za sastanke Klein je uveo Tuđmana! Konsternacija među lokalnim Srbima. I tada je Tuđman došao s porukama mira. I Klein je dovođenjem Tuđmana jasno dao do znanja lokalnim Srbima da nemaju drugih opcija. Posebno je važno u ovim trenucima ponavljati poruke koje je Tuđman poslao iz Vukovara 8. lipnja 1997., kad je onamo došao “Vlakom mira”. Tada je, između ostalog, rekao: „Odmah na početku bih podsjetio – pobjednik koji ne zna praštati, taj sije klice novih razdora i budućih zala, a hrvatski narod to ne želi. Nije želio ni sve ono što smo ovdje pretrpjeli u Vukovaru i u čitavoj Hrvatskoj, i s ovim programom koji smo ovdje priredili željeli smo to dokazati. U ime hrvatske državne delegacije, na čelu s predsjednikom Sabora Pavletićem, u ime i drugih saborskih zastupnika, u ime delegacije hrvatske Vlade na čelu s premijerom Matešom, u ime svih župana Hrvatske zahvaljujem svima koji ste došli s nama u ‘Vlaku mira’, u vlaku pomirbe, ali i svima vama koji ste nas dočekali ovdje s istim namjerama.

Taj naš dolazak u Vukovar, u taj simbol hrvatskih patnji, hrvatskog otpora, hrvatskih težnji za slobodom, hrvatske želje za povratkom na svoje istočne granice, na Dunav o kome pjeva i hrvatska himna, to je naš znak, naša odlučnost da želimo zaista mir, pomirbu, da želimo stvarati povjerenje za trajan život u budućnosti, da više nikada ne dopustimo ono što nam se dogodilo.” I još ovo: „Gospodine Stanimiroviću, i predstavnici srpskog življa, nemojte očekivati da Hrvatska tek treba dokazivati da je demokratska zemlja. Da je Hrvatska demokratska zemlja, da je željela mirno rješenje, dokaz je i to, kao što sam rekao u Belom Manastiru, da poslije Bljeska i Oluje nismo išli oružjem, jer nismo željeli da svi Srbi odu. Željeli smo demokratsko rješenje i mi jesmo demokratska zemlja.

I to što činimo ne činimo pod pritiskom ni Europe, ni Amerike, nego činimo zato što želimo dati sva građanska, etnička prava svim Srbima koji žele ostati, koji priznaju Hrvatsku, zato što smo mi kao Hrvati preživjeli u povijesti dosta zla od drugih, i od Mađara, i od Nijemaca, i od Talijana, i od velikosrpske hegemonije. I ne želimo nanositi nepravdu vama, želimo dati punu ravnopravnost, ali očekujemo i punu lojalnost prema hrvatskoj državi. Osim toga, dopustite da vas podsjetim na riječi velikoga srpskog pjesnika Zmaja Jove Jovanovića, koji je, među inim, rekao: “Hrvat se ne bori da što otme kome, čuva sveti oganj na ognjištu svome. I dok tako čini i najteži dani i Bog i pravda na njegovoj su strani.” I nastavlja Zmaj Jova: “A kuda će Srbin – zar da se dade putu na kom nema zakona ni pravde?” Evo vam jednog mislećeg, velikog Srbina pjesnika. To vam je osnova za zajedničku suradnju. Mi ga priznajemo, priznajte ga i vi. I da znate, to je pjevao kad je znao da je Hrvatska bila do Zemuna, kad se govorilo o hrvatskoj Subotici, kad je pred Drugi svjetski rat Banovina bila u Šidu. Mi to ne tražimo, ali želimo da hrvatski narod bude suveren u svojoj hrvatskoj državi, a vi Srbi i Mađari i svi drugi da uživate svoja građanska i etnička prava.”

Ovo su poruke kojih se valja prisjetiti i za ovogodišnju obljetnicu pada Vukovara. Protiv svih onih koji još i danas drže da je Podunavlje trebalo riješiti samo oružjem! Takvima ništa ne znače ljudski životi. Bi li opet u rat slali i svoje sinove?