Zašto su socijaldemokratima homoseksualci važniji od radnika

Posebno su u napadu na Crkvu licemjerni lijevi intelektualci, zakleti socijaldemokrati, koje po tradiciji glavni predmet njihova interesa - a to je radništvo - više baš nimalo ne zanima. Nikad u samostalnoj Hrvatskoj to radništvo nije bilo ugroženije i siromašnije. Gledam, slušam i čitam te ljevičare i ultraljevičare, te liberale i ultraliberale, bezbošce i ultrabezbošce kako bezočno krivotvore opasnost od Crkve koja se, u granicama svoje javne moći, zauzima za svoja načela. A da tu opasnost krivotvore jasno je i najneobavještenijem građaninu.

Svi znaju da Crkva nema ni svoju vojsku ni svoju policiju, ni svoj parlament ni svoju vladu, ni svoja tužiteljstva i sudove, da nema mogućnosti donositi bilo kakvu odluku poput izvršne vlasti. Ona ima samo - riječ. I ništa drugo! Ali je njezini kritičari vide kao obnoviteljicu terora iz tridesetih godina u Njemačkoj, kao predvodnicu iracionalnih masa, kao gušiteljicu sloboda...

Oni pak, nasuprot njoj i za razliku od nje, imaju sve: vlast, i institucije, i oružje, i represiju, i fondove, i veliku većinu medija.

Posebno su u napadu na Crkvu licemjerni lijevi intelektualci, zakleti socijaldemokrati, koje po tradiciji glavni predmet njihova interesa - a to je radništvo - više baš nimalo ne zanima. Nikad u samostalnoj Hrvatskoj to radništvo nije bilo ugroženije i siromašnije, nikad nije tako katastrofalno rastao broj nezaposlenih, i nikad vlast prema tim činjenicama nije bila ravnodušnija, ali oni su svoje bitke ograničili samo na jedan prostor u kojem su se dohvatili s Crkvom - na međunožje i međuguzje, i iz njega ne izlaze. Zašto je tome tako?

Svi ti ljevičari, bili filmski i kazališni redatelji, teatrolozi, pisci, novinski kolumnisti... vrlo dobro znaju da je socijaldemokracija propala stvar, da je bitka za radništvo potpuno uzaludna i medijski nezanimljiva, da se do temelja urušila njihova historijska, mnogo više imaginarna, obmanjivačka i lažna nego stvarna socijalna građevina, da se na tim ruševinama ništa više ne može naći i podignuti, i da su im za njihove ideološke bitke ostali još samo homoseksualci te obračuni s Crkvom, nacionalistima i drugim retrogradnim elementima. I, dakako, u obzor tih bitaka ulazi i što grabežljivije posezanje za novcima iz državnih fondova.

Oni, na primjer, nisu ni primijetili da njihov premijer, jednako licemjeran kao i oni, uoči Nove godine tulumari s tajkunom Tedeschijem, jer im to nije ništa neobično - i sami, kao i lijeva vlast, prihvaćaju diktat krupnoga kapitala, koji ih, uostalom, kao na primjer Ivica Mudrinić, potkupljuje sjajno plaćenim kolumnama na T-portalu.

Unosne diplomatske karijere, zahvaljujući kojima su pokrenuli i unosne privatne poslove, imali su isključivo ljevičarski novinari, a isključivo među nima nalazi se nekoliko okretnih kolega koji su se poprilično obogatili. Uvelike su zapravo njihove ideološke bitke motivirane grabežljivošću za novcem, položajima, statusima nedodirljivih kazališnih i filmskih redatelja. Nemaš talenta, ali, poput Olivera Frljića, napraviš nekoliko incidenata i učas se pretvoriš u “neprikosnovenog” teatarskog režisera kojega “zovu na sve strane”. I naravno, osim časnih iznimaka, svi ga hvale. Nemaš talenta, ali si u skupini (Tomić, Hribar, Brešan, Jagna Pogačnik, Jurica Pavičić, Jergović...) u kojoj prozaici, filmski scenaristi, redatelji, književni i filmski kritičari pišu i snimaju jedni za druge, jedni o drugima sriču hvalospjeve, imaju na usluzi manje-više sve tiskane i elektronske medije, čoporativno navaljuju na svakoga izvan svoga kruga i čoporativno udaraju po Crkvi i nacionalistima koje opanjkavaju rječnikom koji se u Hrvatskoj pamti samo iz prvih godina poslije Drugoga svjetskog rata i iz šuvarovskog i goranbabićevskog vremena poslije sloma Hrvatskoga proljeća.

I dok će zacijelo i sami priznati kako su iz središta njihova interesa homoseksualci posve istisnuli radništvo, zaboravit će da su svi važniji filozofi, teoretičari i državnici čije ideje nasljeđuju i bez kojih bi bili nezamislivi mrzili homoseksualce, smatrali ih teškim bolesnicima, progonili i ubijali. I to je dokaz da u njihovu zagovoru i zaštiti homoseksualaca nema trunka iskrenosti, te da im samo služe kao zamjensko ideološko sredstvo poslije potpune izdaje radništva.