Kad ministar poduzetništva i obrta svoj 25-minutni razgovor na HTV-u o “uhidbenom” zakonu od kojeg je profitirao umirovljenik Josip Perković zaključi tvrdnjom kako nećemo trpjeti nikakvu štetu i da je taj slučaj jedno veliko ništa, onda je to to. Budite uvjereni da je to onda jednako kao predviđanja Vlade o porastu BDP-a. Kako Gordan Maras to zna!?
Pa, na Vladi i predsjedništvu SDP-a o posljedicama slučaja “lex Perković” vodila se “rasprava na razini informacije”, kako reče Maras, a što znači da kad predsjednik “najdemokratskije” stranke u državi nešto kaže, onda nitko nema potrebu iskoristiti svoje pravo da iznese svoje mišljenje, čak ni u formi čuđenja zašto se svi nabacuju otrovnim strelicama po premijeru.
Međutim, to što rasprava na predsjedništvu SDP-a nije bila po žestini ni blizu raspravama na predsjedništvu HDZ-a o dioničarskom ugovoru s MOL-om ili Fimi mediji, to samo znači da su “informacije” koje Zoran Milanović prenosi svojim stranačkim kolegama daleko jasnije od Sanaderovih informacija na predsjedništvu njegove stranke. I to je ta velika logička pogreška Aleksandre Kolarić. Ne radi se tu o kukavičluku SDP-ova članstva, nego o Milanovićevoj snazi argumenata. Iskusni Josip Leko čim mu je “pobjeglo” da je Povjerenstvo za udbaška ubojstva besmisleno, odmah je shvatio filozofsku misao svoga prethodnika Luke Bebića koji se često tako unutar HDZ-a nije slagao s vlastitim mišljenjem. Leko je svojim skrušenim i pokajničkim gardom dao fini primjer mladim kadrovima SDP-a, ali ta poruka očito nije dospjela do Aleksandre Kolarić. I tako je još jedna žena, iz očito samo brojčano najženstvenije stranke, postala žrtva toga što misli svojom glavom. I nebitno je što je imala dobru namjeru – spriječiti štetu od autoritarnosti Sanaderova tipa za svoju stranku i državu. Zazivanje promjena puka je utopija, a sloboda govora noćna je mora, rekao bi premijer, svake stranke. A. Kolarić podcijenila je snagu Milanovićevih argumenata, a takav autoritet, koliko god demokratičan bio, preko toga jednostavno nije smio prijeći.
U Sanaderovu HDZ-u tu i tamo događalo se da je netko štogod i pitao. Zoranu Milanoviću to se ne događa, posebice ne kad je riječ o “lexu Perković”. Tu je premijer od samog početka jasan. Zakon o pravosudnoj suradnji nije donesen zbog Josipa Perkovića nego zbog “tehničke prilagodbe”, ali kad su argumenti postali prejaki, jasno da je premijer morao naći drugo opravdanje, a zaštita branitelja zvuči tako domoljubno. Točno je da je premijer i od toga odustao tako da je sada spreman već za koji mjesec isporučivati branitelje, ali tko i ne bi kad bi na njega podviknula Viviane Reding.
I što je premijeru preostalo. Jasno, da ponudi i treći argument – dajmo hrvatskom pravosuđu nekoliko mjeseci prilike da procesuira sve udbaše, branitelje i kriminalce koje desetljećima nisu. Osobito treba dati šansu našem pravosuđu da, dok Lekino besmisleno Povjerenstvo istražuje okolnosti neprocesuiranja likvidacije Stjepana Đurekovića i ostalih žrtava UDB-e, i četvrti put pokušaju procesuirati Josipa Perkovića. Prema tomu, sve je vrlo jasno kad premijer to kaže. Ako to nije jasno i sucu Ivanu Turudiću, to je njegov problem. Kaže sudac u Novom listu kako je iz medija doznao da premijer “o tome sve zna” pa i da je nastupila apsolutna zastara kaznenog progona Perkovića. Sudac, koji ne zna to što premijer zna jer taj predmet nije vidio, to naziva prejudiciranjem i drastičnim kršenjem načela pravne države. A za Marasa, Vladu i SDP to je premijerovo “znanje” o kojem ne treba postavljati suvišna pitanja. O tempora, o mores!