Zašto u Hrvatskoj od samostalnosti nikada na čelu države nije bio uvjereni katolik?

U Hrvatskoj živi više od 86% građana koji sebe smatraju katolicima. Tako je prema posljednjem popisu stanovništva iz 2011. godine. A i bez tog podatka općepoznato je da je hrvatska “katolička zemlja”. Dapače, bivši papinski nuncij u Hrvatskoj Lozano 2004. počastio nas je titulom jedne od najkatoličkijih zemalja u Europi. U intervjuu za Radio Vatikan kazao je da mu “nije poznata nijedna druga zemlja u kojoj javnost sluša Crkvu kao u Hrvatskoj, pa čak i u pogledu socijalnih pitanja” te dodao da “političari moraju voditi računa o tome na izborima”. Kako onda Hrvatska od svoje samostalnosti do danas na čelu nije imala uvjerenog katolika? Prvi hrvatski predsjednik Tuđman poštovao je vjerske institucije, ali kao bivši partizan, general JNA i nekadašnji komunist postao je katolik tek potkraj života, uz potporu kardinala Kuharića. Drugi predsjednik Stipe Mesić ne samo da nije imao ništa s vjerom nego je bio i jedan od najžešćih kritičara Crkve. Aktualni predsjednik Ivo Josipović s poštovanjem se odnosi prema većinskoj Crkvi, ali je agnostik. Među premijerima je također teško pronaći uvjerenog katolika. Doduše Ivo Sanader je na početku mandata služio kao primjer “uzornog Hrvata i katolika”, ali ako je i polovica istina od onoga što mu se stavlja na teret, onda je takvo ponašanje daleko od bilo kakvog vjerskog učenja.

Četiri moguća razloga

Dakle, Hrvatska je očito fenomen kad je riječ o vjeri vlastodržaca u odnosu na narod. Moguća su četiri razloga. Ili je katolička većina u Hrvatskoj toliko otvorena i tolerantna da joj je svejedno tko je kakve vjere, pa čak kad su posrijedi najodgovornije dužnosti u zemlji? Ili pravi katolici bježe od politike kao “prljavog” zanimanja pa je narod primoran od ponuđenoga birati manje zlo? Ili je Hrvatska katolička samo na papiru, dok je pravih katolika, koji u životu slijede Kristova načela, puno manje, dok se ostali tako izjašnjavaju iz navike, tradicije ili trenda po onoj narodnoj “Kud svi Turci, tud i mali Mujo”? A možda se ljudi boje “katoličkih političara” kako se preko njih biskupi ne bi uvukli u politiku jer, kako tvrdi Vladimir Šeks u prošlotjednom intervjuu jednom listu, “većina naših vjernika nije spremna dati bilo kojoj vjeri, pa ni Katoličkoj crkvi, jaču ulogu u političkom životu”?

A što ako su posrijedi sva četiri razloga!? Onda, ako je ta katolička većina toliko otvorena birati predsjednika agnostika i premijera ateista, trebali bi se posramiti oni koji su, nakon nedavnog referenduma o definiciji braka, govorili o netolerantnoj i zatucanoj katoličkoj većini, koju bi trebalo preodgojiti uime demokracije. Naime, s obzirom na ukupan broj glasača, posebno onih koji redovito izlaze na birališta, teško je povjerovati da je riječ o nekakve dvije Hrvatske i da nije riječ o dobrom dijelu istih birača. Da su za Josipovića i SDP glasovali samo oni koji su na referendumu bili “protiv”, teško bi dobili izbore.

Kad je u pitanju broj “pravih” katolika, o tome otvoreno progovaraju već i pojedini svećenici. Oni drže kako je zapravo oko 30 posto uvjerenih katolika, koji svojim životom i ponašanjem nastoje svjedočiti vjeru, do 60 posto su deklarativni katolici, koji slave Božić i Uskrs i održavaju tradiciju, a tom broju dodajemo još onih tridesetak posto, koji se osjećaju katolicima zbog kulturoloških i drugih razloga. Da je politika “kurva”, mnogi s pravom još vjeruju i drže se po strani, dok potencijalne položaje prepuštaju onima koji ne zaziru od bespoštedne borbe za premoć i vlast, niskih udaraca, teških riječi i lažnih obećanja. Uostalom, još je akademik Ivan Supek govorio kako su političari pretežno osrednje inteligencije i poštenja, a iznadprosječne pohlepe za vlašću. No, to ne bi trebalo razuvjeriti poštene i moralne ljude da tek tako odustanu od ovog zanimanja. Čak su trojica posljednjih papa inzistirala na ulasku kvalitetnih ljudi u politiku, kao svojevrsnoj obvezi vjernika. “Postoji potreba za političarima vjernicima i onim političarima u koje se može imati povjerenja, koji se zauzimaju za opće dobro, a ne za osobne interese”, poručio je papa Benedikt XVI. tijekom posjeta Češkoj u jesen 2009. U istom govoru jasno je dao do znanja suvremenim političarima “da nije dovoljno izgledati dobar i pošten, potrebno je to stvarno biti!”. I papa Franjo ove je jeseni poručio kako poniznost i ljubav moraju biti odlike onih koji obnašaju vlast, a građani, posebno ako su katolici, ne mogu se ne zanimati za politiku. Dodao je kako političari moraju voljeti svoj narod jer je obnašanje vlasti služenje. Zato političara moraju resiti dvije osobine: ljubav prema narodu i poniznost. “Svaki muškarac i svaka žena koji preuzimaju neku službu vezanu uz vlast moraju si postaviti ova dva pitanja: Volim li svoj narod, da bih mu bolje služio? Jesam li ponizan, slušam li ostale, poštujem li različita mišljenja, kako bih izabrao najbolji put? Ako si ne postavljaju ta pitanja, svoju vlast neće obnašati dobro!”, jasan je bio papa Franjo.

Interes i korist u politici

Tako visoki standardi o kojima govore pape u vremenu spina i manipulacija, totalne isključivosti te podcjenjivanja i vrijeđanja zdrave pameti birača, čine nam se neostvarivima. Naime, već nam je postalo normalno da većina naših političara (i vjernika i nevjernika) Hrvatsku doživljavaju bipolarno. Za njih su građani podijeljeni u dvije skupine – tabor kojem pripadaju i tabor u koji smještaju one koji ne misle poput njih. Pripadnost jednom ili drugom taboru jedina je relevantna činjenica u procjeni svojih sugrađana. Oni iz njihova tabora su dobri, a oni drugi loši. Ako netko iz onog drugog tabora prijeđe u njihov, automatski postaje dobar i njegovi grijesi se brišu. Dapače počinju ga hvaliti i oni koji o njemu i nisu mislili najbolje. Čak se ni domaći lopovi ne diraju u vlastitom taboru. Njih se smatra sposobnima i okretnima. Dežurni lopovi su uvijek drugdje. Interes i korist su najčešće jedini putokazi u politici. I zato je u tom snalaženju premalo mjesta za kršćanska i općeljudska načela. Doduše kršćanstvom se maše tek uglavnom ako to služi probitku ili opstanku na vlasti.

Što se tiče spomenute Šeksove tvrdnje, istraživanja kažu kako je istina da vjernici ne vole kad im se s oltara drže politički govori, već traže više duhovnosti. No, to ne znači da bi Crkvu i kršćansko učenje trebalo protjerati iz javnog života. Dapače, talijanski filozof Marcelo Pera, koji sebe smatra agnostikom i liberalom, u svojoj knjizi “Zašto se trebamo zvati kršćanima” zauzima se za davanje punog značenja kršćanstva u društvenom životu Europe jer uzrocima njezine krize smatra liberalizam bez temelja, nepostojanje zajedničkog identiteta (ako se makne kršćanstvo) i etiku bez istine. To su očito jako dobro znali i politički tvorci Europske unije Francuz Robert Schuman, Nijemac Konrad Adenauer i Talijan Alcide de Gasperi, istinski kršćani i veliki političari koji su pridonijeli pomirenju nakon Drugog svjetskog rata i stvaranju europskog zajedništva. Nažalost, Europa kakvu su zacrtali ostala je nedovršena. Da bi u politiku trebalo unijeti više duhovnosti, vrijednosti i morala slažu se mnogi intelektualci jer demokracija nije samo puko poštovanje pravila, nego plod prihvaćanja vrednota koje nadahnjuju demokratske procedure poput dostojanstva svake ljudske osobe, poštovanja prava čovjeka, prihvaćanje općeg dobra... Ako ne postoji konsenzus o tim vrednotama, gubi se važnost demokracije i relativiziraju etička načela. A upravo je kršćanstvo platforma koja to zagovara. Duhovnost u politici može biti samo dodana vrijednost, a nikako uteg. “Ljudi vjeruju u Boga jer nemaju povjerenje u same sebe. I povijest pokazuje da su u tome posve u pravu, jer se do sada nismo pokazali dostojnima povjerenja”, napisao je peruanski nobelovac Mario Vargas Llosa u svojoj knjizi “Kultura spektakla”. Llosa tvrdi da za slobodno društvo nije dovoljno da samo bude neutralno, laicističko. Ono potrebuje “duboke duhovnosti”, religioznosti jer funkcioniranje društva ne ovisi samo o dobrim zakonima nego i o svijesti građana da je “dobro” da zakoni postoje, da je “dobro” biti moralan. Bez te baze zakoni će ostati puko slovo na papiru, zapravo oni će u stvarnosti biti beznačajni. Naime, destruktivnost ljudskog ponašanja, nemoral i neetičnost u odnosu prema drugima ne može zaustaviti nikakva zemaljska prisila, nego samo nešto iz onostranosti, čega se ljudi boje ili poštuju. Ako je ovaj život jedino što imamo, a nakon njega nećemo nikome polagati račune za svoje ponašanje, onda nikakve zabrane i ograničenja nemaju smisla. Zato se smatra da bi ljudi koji uistinu vjeruju trebali biti odgovorniji. Jasno, to uvijek nije slučaj. Iako neki “gorljivi” kršćani često predbacuju ateistima da su najveći svjetski diktatori i masovne ubojice u 20. stoljeću bili upravo ateisti koji se nisu bojali ni Boga, ljudi poput Mao Ce-tunga, Staljina i Dragog vođe, ne smijemo zaboraviti da su se katolicima nazivali Franco, Mussolini pa i Pavelić. Zato deklariranje bez autentične vjere i života znači da je religija prazna priča. Netko mudar je rekao kako bi radije živio u zemlji punoj poštenih ateista nego u zemlji punoj pokvarenih kršćana, što je teološki sasvim točno. I Llosa tvrdi kako religije u kulturi spektakla mogu nalikovati na “cirkuse”, pogotovo kad se sljube s profanim i izgube svoju izvornost i čistoću: “Tamo gdje se religija banalizira, svodi na puki spektakl, zabavu, tada ona sama u biti podržava divlji kapitalizam, i ona je odgovorna za današnju krizu.” Zato vrlo često dolazi do razdvajanja sadržaja i forme, a zbog toga se nerijetko kršćanstvo počinje vrednovati po imidžu pojedinih svećenika i biskupa, a ne po Kristovu učenju.

I pojedini svećenici drže kako je zapravo oko 30 % uvjerenih katolika, a 60 % su samo deklarativni katolici, koji slave Božić i Uskrs

Kako je teško biti vjernik u današnjoj politici, možda najbolje svjedoči primjer bivšeg britanskog premijera (i, pazite, socijaldemokrata!) Tonyja Blaira, koji za vrijeme mandata nije želio govoriti o svojoj religioznosti iako su kolale priče o njegovoj pobožnosti. Danas otvoreno kaže da se bojao kako će ga u iznimno sekularnom društvu proglasiti luđakom iako je vjera igrala ključnu ulogu u njegovu životu i političkoj karijeri. Tvrdi da bi bez vjere teško prebrodio neke od najvažnijih i najtežih trenutaka svoga državništva te da odluke o budućnosti Britanije nije donosio “uz Božju pomoć”. Iako je svoje četvero djece odgojio u katoličkom duhu, s anglikanske na katoličku vjeru prešao je tek nakon dolaska iz Downing Streeta, kako ne bi izazvao političke probleme u zemlji budući da su ondje anglikanska crkva i država bliske. Uostalom, dok njegov nasljednik Gordon Brown nije odustao od te tradicije, premijer je uime kraljice imenovao i anglikanske biskupe.

Nije bilo podijeljene lojalnosti

Čak su i Sjedinjene Američke Države, u kojima živi oko 25% katolika, imale predsjednika katolika, a danas imaju i potpredsjednika Joea Bidena. John Kennedy je primjer kako se istodobno može biti napredni liberal i uvjereni katolik. Dapače, kad su ga tijekom predizborne kampanje napadali tvrdeći kako bi njegova lojalnost mogla biti podijeljena između katoličke doktrine i američkog Ustava, Kennedy je rekao kako bi podnio ostavku ako bi se te dvije stvari ikada sukobile. Naime, on je bio uvjeren kako mu katolička vjera može jedino pomoći da bude bolji i odgovorniji predsjednik te kvalitetnije služi svojoj naciji jer što je drugo Isus Krist tražio osim da sve ljude smatramo svojom braćom, da budemo odgovorni prema najugroženijima i najobespravljenijima, da drugima činimo ono što bismo mi željeli da drugi nama čine te da razdvojimo “caru carevo, a Bogu Božje”.

Nije li baš takvim ponašanjem papa Franjo izazvao medijsku revoluciju i simpatije svijeta te postao uzorom i mnogim političarima!? A ta mudra i općeprihvatljiva načela u Bibliji stoje gotovo 2000 godina i neki ih očito tek sad otkrivaju. Vjerujemo da će u 2014. u hrvatskoj politici biti manje recitacija biblijskih citata, a više ponašanja sukladnog tom učenju bez obzira na to je li riječ o vjernicima ili nevjernicima u politici.