Slovenska muljaža oko Arbitražnog suda, u kombinaciji s predizbornom godinom u Hrvatskoj, napravila je čudo. Izvanredna sjednica Hrvatskog sabora pretvorila se u festival zastupničkog bratstva i jedinstva, neupamćenih u posljednjih dvadeset godina u tolikoj količini na Markovu trgu.
Zanemarimo li ono malo licitiranja tko se prvi čega sjetio, taj dan, 29. srpnja, kvalificirao se da postane ako već ne državni praznik, a ono barem neki spomen-dan zastupničke sloge i radišnosti. Nije im smetalo ni što je sredina ljeta, ni što su se taman počeli oporavljati od stresa i uživati u godišnjem odmoru kako bog zapovijeda! (Mislim na onog boga što je jedini nad njima, na boga iz čijih su usta u njihove uši doletjeli svi oni zakoni o njihovim vlastitim privilegijama, plaćama, mirovinama i odmorima.)
Nije im trebala ni truba, nego su na cilik zvonca pohrlili i stuštili se u rijetko viđenoj brojci na svoja radna mjesta, u saborske klupe. Kako i ne bi kraj tolike i takve ugroze nacionalnih interesa i suvereniteta koja je u sabornicu dovela čak i vođu opozicije, predsjednika HDZ-a. Štoviše, sastao se Tomislav Karamarko prije toga čak i sa samim nenarodnim, anacionalnim, projugofilskim i proporcionalno tome protuhrvatskim antikristom na privremenom radu u hrvatskoj Vladi Zoranom Milanovićem. A premijer, rečeni Zoran Milanović, samo što nije opet uzviknuo "ili mi, ili oni!", ali ovaj put misleći na nas - Hrvate, i na njih - Slovence.
Smiješno i tužno kreketanje
Najbolji sinovi i kćeri koje je hrvatski narod, s ostatkom biračkog tijela, bio u stanju uputiti na Markov trg, tog dana kao da su u Sabor utapkali bosi, ostavivši pred vratima cipele sa svim onim blatom koje inače bacaju jedni na druge. Umjesto da jedni druge, kao i obično, prekidaju, vrijeđaju i omalovažavaju, tog su dana zastupnici jedva čekali nadovezati se, pohvaliti i prema potrebi dokititi riječi svojih kolegica i kolega. Svi obuzeti istim zanosom, svi u pravedničkom gnjevu i moralističkom zgražanju prema postupcima slovenskih susjeda.
Zašto o tom danu saborskog jedinstva, o danu kada su zastupničke klupe pretvorene u nepokolebljivi bedem prema Sloveniji i Europi, pišem tako posprdno? Između ostalog i zato što sam jednom prijatelju obećao da ću gospodi zastupnicima prenijeti njegovo mišljenje. I zato što i ja mislim tako, a vjerujem i velik broj hrvatskih građana koji bi, da mogu, zastupnicima postavili pitanje: zašto u Hrvatskom saboru nema takve sloge, takvog elana i takve učinkovitosti kada treba riješiti i neke stvarne i prave probleme hrvatskih građana?
Hoće li Hrvatskoj na zemljopisnoj karti pripadati polovica ili trećina jednog omanjeg jadranskog zaljeva, stvarni je i ozbiljan problem samo za ribare kojima taj neriješen granični spor na moru otežava posao i život. Međutim, takvih problema koji raznim, pa i mnogo većim skupinama stanovnika Hrvatske zagorčavaju dane tjeskobom, a noći nesanicom, ima koliko pijeska u Piranskom zaljevu. I svaki od tih problema podjednako ugrožava suverenitet Republike Hrvatske jer među njene građane unosi nemir, srdžbu, strah, razočaranje i neprestani osjećaj neizvjesnosti.
Ali ne. Svi drugi svakodnevni problemi države i građana koji uopće dođu na dnevni red Hrvatskog sabora, sve druge nedoumice i šlamperaji u zakonima koje je taj isti Sabor izglasao, sva unutarnja urušavanja primjetna u gotovo svim sustavima unutar države, sav gubitak naše vlastite vjerodostojnosti jednih pred drugima, ništa od toga nije do sada bilo povod da se sabornici sjate, dosjete i odluče raspraviti problem u jednom danu, donijeti zaključak i narediti Vladi da postupi ovako ili onako kako bi se problem riješio.
Zato je bilo nekako smiješno, a u isto vrijeme i tužno gledati kako se saborske žabe skoro do prsnuća nadimaju od iznenadnog osjećaja sudbonosne važnosti svog kreketanja. Srećom, sve će to ostati u zapisnicima koje će malo tko čitati, a sam dokument, zaključak koji je na toj izvanrednoj sjednici Hrvatskog sabora donesen, tek šturo i činovnički suho, kako i treba, "obvezuje Vladu Republike Hrvatske na pokretanje postupka za prestanak Sporazuma o arbitraži između Vlade Republike Hrvatske i Vlade Republike Slovenije potpisanog 4. studenog 2009. u Stockholmu, koji je na snazi od 29. studenoga 2010., zbog bitne povrede njegovih odredbi od strane Republike Slovenije." I gotovo.
Ali, prije toga trebalo se nauživati pravedničkog osjećaja što je napokon netko drugi u nečem gadno zabrljao i kako crno na bijelom imamo dokaz o nečasnim namjerama i postupcima protiv naše države. Pri tom nas ne muči što i ne znamo, ili ne smijemo reći koja nam je to služba milostivo, a sasvim sigurno zbog nekih vlastitih interesa, u ovoj prilici taj dokaz dostavila, kao što bi ga u nekoj drugoj prilici zatajila i od nas sakrila.
Upravo tako ide ta prastara, a danas uglavnom neoliberalna kapitalistička igra: nahuškaj narode jedne na druge zbog jedne čuke, vale, riječnog spruda ili bilo čega drugog, da barem nekoliko dana ne razmišljaju kako ih sve skupa na isti način gulimo i gazimo. Hrvate na Grke, Slovence na Hrvate, a sve skupa nahuškaj na one nesretnike koji se iz konc-logora ostatka svijeta pokušavaju spasiti u našem dvorištu u kojem im se priviđaju sloboda, sigurnost i blagostanje.
Pahorova poslanica Hrvatima
Ako je netko u ovoj priči smiješniji od hrvatskih političara odjednom opsjednutih svetom domovinskom odlučnošću da se brani svaki pedalj kopna i mora, onda su to njihovi slovenski kolege. Povrh svih predsjednik Borut Pahor sa svojom patetičnom poslanicom o važnosti povjerenja i iskrenog prijateljstva među našim državama i narodima u kojoj nedostaje najvažnija rečenica: "Dragi Hrvati, ovaj smo put mi zabrljali, oprostite".
Ali, nekako mi se čini da im svima skupa ovaj put nije upalilo. Gledajući tu saborsku raspravu svatko je za sebe mogao provjeriti koliko je nacionalno zapaljiv i podložan iracionalnoj histeriji ili euforiji.
Većina Slovenaca, uvjeren sam, baš kao i većina Hrvata, ionako više nema povjerenja u vlastite države. Ono, pak, ljudsko povjerenje i iskreno prijateljstvo koje povezuje mnoge Slovence, Hrvate i ostale ljude koji žive u našim dvjema državama, nakon svih iskustava iz prošlosti samo će budale raskinuti zbog Piranskog zaljeva i međunarodne kompromitirane (kojeg li čuda!) arbitraže. Iz te perspektive savjeti iz Bruxellesa osobito nisu vrijedni uzrujavanja i komentara.
Jedino se nadam da će se hrvatska predsjednica, nakon što se zbog ove teme uspjela posvađati s predsjednikom Hrvatskog sabora, ipak uzdržati od odgovora slovenskom kolegi. Ili neka se nađu na Trakošćanu, a nas ostave na miru.
Jer je pojedincima vaznija stolica od dobra za cijelu hrvatsku.