S Ivanom Ninčević Lesandrić, nezavisnom zastupnicom iz Mostovog kluba u Saboru, koja je pričom o svom spontanom pobačaju dobrano p(r)otresla javnost, nekoliko su dana zaredom otpadali dogovori za razgovor. Sjednica bi svaki puta potrajala neočekivano dugo, a i dan uoči Svih svetih umjesto u 13 sati, našle smo se tek kasno poslijepodne.
Niste bila u iskušenju, kako se to već kod nas radi, da ‘malo ranije pobjegnete s posla’?
- Ha, ha, nisam. To je moj posao i moram ga odraditi do kraja. Možda smo mi poduzetnici malo odgovorniji oko toga... Dolazim iz realnog sektora, imala sam privatni biznis, u nekim trenucima i sa sedam zaposlenih, i znam što znači raditi bez plaće, samo za doprinose, biti na minimalcu, onda imati veliku plaću, pa kad nastupi kriza opet na minimalac... Uglavnom, cijenim i posao i plaću.
Mogle bi i o tome, ali povod za ovaj razgovor je ipak vaš saborski istup zbog kojeg je prije nekoliko dana bilo govora da će vas splitska bolnica tužiti. To je u međuvremenu demantirano, ali što kažete na takvu mogućnost?
- Ne komentiram neslužbene informacije. Ali bi se svakako začudila takvoj reakciji: bolnica bi tužila pacijentice koja su osjetile bol pri nekom zahvatu? Ima li to vama smisla?
>> Pogledajte šokantnu ispovijest zastupnice u Saboru
Inspekcija je navodno utvrdila da ste dobili anesteziju i da niste bili vezani?
- Gledajte, bila sam vezana, kao što sam rekla, bile su mi vezane i ruke i noge. Nevjerojatno mi je da netko može reći da se žene ne vežu već da im se stavljaju remeni na ruke i noge. Pobogu, u čemu je razlika? Što se tiče anestezije, za koju se tvrdi da sam je dobila, a bol koju sam osjetila pri zahvatu je bila neizdrživa, boljelo je nenormalno i ako toliko boli pod anestezijom, onda opet imamo problem, samo druge vrste: kakva je to anestezija, je li nestručno dana, zato se svaki dio zahvata osjeti...
Vjerujte, luda nisam, znam što sam osjetila. Kao, uostalom, i tisuće drugih žena sa sličnim iskustvima.
Je li vam lakše sad kad znate da to nije bila kiretaža, već vakuumska aspiracija?
Ne znam stručne izraze, nisam liječnica, ali to ništa ne mijenja u onome što sam doživjela.
I vi ste govorili o mogućnosti da tužite bolnicu, ostajete li pri tome?
- Nisam pravnica, ali bilo mi je čudno da liječnik javno govori o širini grlića moje maternice... No, uslijedili su pozivi pravnika, odvjetnika, GDPR stručnjaka, pa i kolega iz vaše branše koji su mi objašnjavali kako da se to ne može raditi. Kad sam sve sagledala, da, ne pristajem da se krši zakon i prijavit ću liječnika.
Ministar je poslao inspekciju u bolnice, mislite li da će to promijeniti nešto za žene koje će tek morati na slične zahvate?
Voljela bih da se to dogodi. To je, uostalom, bio i moj i motiv žena koje su o tome odlučile govoriti. Nije mi jedino jasno kako će ta inspekcija donijeti neki zaključak ako ne pita nas žene što je i kako bilo. Mene, recimo, nitko nije zvao.
Znate li da se akcija udruge Roda “Prekinimo šutnju” širi na Sloveniju?
Daaa, ali ne samo na Sloveniju. Koliko čujem, širi se i na Bosnu i Hercegovinu, Srbiju...
Jeste li očekivali reakcije tih razmjera?
Ni u snu. Kad mi se to u veljači dogodilo, bila sam u totalnom šoku od užasa koji sam doživjela. Nakon nekoliko dana sam otišla na internet, na forume, pogledati je li netko doživio nešto slično. To je bio novi šok. Vidjela sam da je kiretaža bez anestezije praksa, saznala sam za pismo ministru i Vladi i peticiju koju je potpisalo nekoliko tisuća žena. Šokiralo me da nitko nije reagirao... Inače, pišu mi stotine žena o svojim iskustvima. Obraćaju mi se zaposlenice u Saboru, koje su prošle nešto slično, kolege zastupnici mi pričaju da su njihove supruge također imale traumatična iskustva...
Ima i negativnih komentara, neki su vaš istup dočekali kao još jedan napad na liječnike koji ionako napuštaju Hrvatsku.
Ne znam otkud takvi komentari. Jasno sam rekla i ministru da ne prebacuje odgovornost na liječnike i medicinske sestre, jer oni rade u skladu s mogućnostima i uvjetima koje im je osigurava ministar zdravstva.
Što inače mislite o našem zdravstvu?
Rijetko sam kod liječnika, ovo je bio izuzetak, ali znam jako puno pozitivnih priča. No, to ne znači da bi trebali šutjeti kad od medicinskog osoblja doživimo nešto loše.
Većina, posebice žene kad su u pitanju ženski organi i ženske bolesti, ipak u pravilu šuti?
Da, te teme izbjegavamo, takvo smo društvo. Nedavno sam se, recimo, iznenadila kad sam za jednu znanicu saznala da je imala spontani pobačaj i kiretažu . Da je išla na operaciju žuči, uvjerena sam, svi bi znali...
Odlučili ste javno progovoriti u dogovoru sa suprugom, kako je reagirao kad ste mu rekli što planirate?
Prvo je bio zbunjen, malo zatečen... Ali, kad smo popričali, rekao je da imam njegovu punu podršku ako mislim da ću time pomoći.
Šutnja manje-više obavija i činjenicu da se u nekim bolnicama zbog priziva savjesti pobačaji praktički više i ne rade. Što mislite o tome?
Ako doktor ima pravo izbora da ne radi te zahvate, a zakon dozvoljava pobačaj, onda bi i žena morala imati pravo izbora, odnosno mogućnost da iskoristi to svoje pravo.
Iz Čakovca je prije neki dan stigla vijest kako je vladajući SDP odbio zahtjev oporbe da se molitelje udalji 150 metara od bolnice, kako biste vi u takvoj situaciji glasali?
Nemam problem s time, a ni zakon, koliko znam, to ne zabranjuje. Ne smetaju mi molitelji dok nekog agresivno ne salijeću. Iako, nikad ne možemo znati što je neku ženu navelo na abortus. Svaka sigurno ima svoju priču, koja nije ni jednostavna ni laka. Nisam da abortus bude sredstvo kontracepcije i treba ga uvijek pokušati spriječiti edukacijom ali i pričom s pacijenticom, no ne bih se usudila nikog osuđivati zbog toga.
Niste za zabranu abortusa?
Nisam.
U dogovoru za intervju složile smo se da neće biti govora o politici, ali jedno je pitanje neizbježno. O svemu ste progovorili devet mjeseci nakon zahvata, u raspravi o opozivu ministara zdravstva. Ipak politički tempirano...
Nije bilo političkog predumišljaja. Jednostavno, trebalo mi je nekoliko mjeseci da se od svega oporavim, tek ljetos sam o tome počela razmišljati i ovo je otad bila prva prilika da je ministar došao pred zastupnike. Ovo je moja priča kao građanke, ne priča neke stranke. Da smo htjeli da bude politička priča, onda bi moji kolegi također o tome govorili. Uostalom, zar bi trebala šutjeti o tome zato što sam političarka, samo zato da to ne bi ispala politička priča? Samo sam željela ministru sve reći u oči, da više ne može govoriti kako za takvu praksu ne zna, i da svi znaju da on to sad zna.
Prije ovoga, javnosti ste upali u oko i po stilu odijevanja; živim bojama, trapericama u Saboru...
Joj jadna li sam s tim... (smijeh). Da, imam svoj stil, a mladosti sam i šivala, volim jarke boje i neću u sivo i crno, mijenjati se samo zato što sam u Saboru. A traperice sam odjenula, jer sam vidjela da ih nose i moji muški kolege nose. Dok se ne propiše kodeks odijevanja, ne mislim se mijenjati (smijeh).
>> Pogledajte ispovijest Marije Dadić o iskustvu u hrvatskoj bolnici
jednostavno receno uhljebaca....besposlena ...