Zastupnici Hrvatskog sabora - klupe prazne, džepovi puni

Subota 6. svibnja - S Williamom bi svijet bar izgledao mlađi

Krunidba britanskog kralja Charlesa III. bila je demonstracija starosti jednoga carstva koje će poslije ovog spektakla za svijet biti još starije. Zacijelo bi barem izgledalo mlađe da je, kao što su mnogi željeli, Charles prepustio krunu starijem sinu Williamu. Ovako, podosta ostarjelog kralja dugo su vodali lijevo-desno, gore-dolje. Bilo bi dojmljivije da je ceremonija, sa stavljanjem krune na glavu, bila mnogo kraća. Ali sve se može oprostiti, jer to je jedina promocija nekog državnog poglavara u svijetu koja nema političko značenje nego simboličnu vrijednost, pa tu krunu svak sebi može staviti na glavu i osjećati se poglavarom svijeta. A ta simbolična vrijednost bila bi privlačnija da je kruna stavljana na glavu Williamu, tako reći cijeli bi se planet osjećao mlađim. Istina, ne bi to ništa promijenilo u britanskoj vladarskoj politici, Britanija je, tko god njome kraljevao, bivša veličina i bivši okrutni imperij koji je u svojoj osvajačkoj politici svijetu donio više nesreće nego sreće. Krunidba Charlesa III. bila je krunidba i te sreće i nesreće. Krunidba prošlosti koja se ne nastavlja i sadašnjosti koja je može oživjeti samo spektaklom dobrodošlim za televizije u svijetu.

Nedjelja 7. svibnja - Hrvati kao da su ljubomorni na zločine kod komšija

Hrvatski mediji su o incidentima u hrvatskim školama, o mogućnosti da se i u nas dogodi nešto slično kao u susjedstvu, o tome da se masovna ubojstva preko Drine i nas i te kako tiču, pisali gotovo podjednako kao i o stravama u Srbiji. Kao da priželjkujemo takvo što, kao da smo "ljubomorni" na komšije što se to dogodilo kod njih a ne u Hrvatskoj. Ne bismo li se već jednom trebali odlijepiti od Srbije, to su dva tradicijski i civilizacijski posve različita svijeta što god se dogodilo u jednome ili drugome. Silom ili milom pristajući na dvije Jugoslavije, Hrvatska kao da je pristajala i na primitivizam i podložnost srpskoj dominaciji koje se tako bolno oslobađamo. Tome pridonosi i osjećaj krivnje što smo imali ustaše, no ustaše su srpski proizvod, a njihovi zločini nisu bili nimalo veći od srpskih iz devedesetih godina prošlog stoljeća. Stoga nema nikakva razloga da ono što se događa u Srbiji "prevodimo" na stanje u Hrvatskoj. O pokoljima u Srbiji trebali bismo pisati kao da su se dogodili blizu naših očiju, ali daleko od naše srodnosti sa Srbima koje nemamo. Ovako se čini kao da hrvatskim medijima upravljaju propagandisti iz Beograda, samo što ta nezapamćena zla nisu pripisali ustašama.

Ponedjeljak 8. svibnja - Što smo sve izgubili u dvije Jugoslavije

Mirjana Kasapović kaže: "Zbogom postjugoslavenstvu: Jugoslavija je bila najneuspješnija europska država 20. stoljeća". Trebali bismo izračunati koliko je u dvjema Jugoslavijama najboljih hrvatskih ljudi marginalizirano, onemogućeno u iskazivanju svojih sposobnosti i ideja, protjerivano pa i ubijano. U cijelim je naraštajima nacionalni genij sputavan, ignoriran ili bio prisiljen na ponižavajuću podložnost srpskoj dominaciji, dominaciji jednog naroda s kojim nije imao zajedničku ni prošlost ni tradiciju ni pripadnost zapadnoj uljudbi. Kad je Kundera 1975. došao u Pariz, pisalo se i govorilo o disidentu s Istoka, na što se on žestoko pobunio. Istok su, pisao je, ćirilica, pravoslavlje, izostanak iz velikih europskih epoha - humanizma, renesanse, baroka i njihove svekolike raskoši. A ta je raskoš Zapad. Hrvatska je morala prihvatiti i sa svojom kulturom dijeliti i miješati jednu stranu joj kulturu, unijeti je u obrazovni sustav, u škole u kojima su, na primjer, podjednako učeni srpski i hrvatski. Upitajte Hrvate rođene ili stasale poslije 1990. znaju li srpske književnike koji su mojoj generaciji bili zakon – nijemo će vas pogledati kao da govorite o piscima iz Afrike ili Azije.

Utorak 9. svibnja - Uglednike u Saboru nije dočekao ni jedan zastupnik!

Što motivira političare koji izlaze na izbore? Koje suvišno pitanje! Odgovor je uvijek isti. Novac. To je i odgovor na pitanje što ih motivira da postanu saborski zastupnici. Velika plaća. Mnogo smo puta svjedočili gotovo praznoj sabornici u kojoj s govornice netko govori nikomu, slušaju ga samo prazne klupe. Ili gotovo prazne. No ovaj put nema ni toga "gotovo". Marija Selak Raspudić u parlamentu je okupila niz relevantnih stručnjaka s područja informatike, kaznenog prava i etike, ali nije uspjela zainteresirati ni jednog jedinog saborskog zastupnika za raspravu koja je ključna za razvoj čovječanstva. Ni jednoga! Čemu onda uopće služi Hrvatski sabor? Izglasavanju zakona koje predloži vladajuća većina. Kadšto sabornica živne, kad govori Katarina Peović ili Nikola Grmoja, a da nije njih (a i s njima) mogao bi se zvati hrvatska glasaonica. Pokadšto zastupnike privuče jeftini ručak u saborskom restoranu, no možda i dođu samo da se najedu te se potom odmah vrate. Što će njima informatika, kazneno pravo, etika..., što će im ta i druga dosada!? Ali i što će nama uopće izbori. Pa da se osjetimo važnim kao da o nečemu odlučujemo, a odlučujemo samo o visokim plaćama političara.

Srijeda 10. svibnja - Let 3 pogodio je s čime treba ići u Liverpool

Pokazalo se da nisu u pravu oni koji su Let 3 psovali jednako kao što je ta rockerska skupina, pobijedivši na Dori, psovala glazbu i pobijedila u natjecanju za odlazak na Eurosong. Jer, na Euroviziji bili su nevini i vulgarni kao manje-više svi drugi, a što je najvažnije, ušli su u finale. Na pozornici u Liverpoolu pjevanja gotovo i nije bilo, bilo je skakanja, akrobacija, tjelovježbe i vrištanja. Švedska predstavnica, na primjer, bez prestanka je cijelo vrijeme gimnasticirala kao što se inače radi na parterima na gimnastičkim natjecanjma. A i svima drugima koji su ušli u finale, koji će biti u subotu, bilo je najmanje stalo do melodije. Let 3 je izvrsno pogodio s čime treba putovati u Liverpool, pa je čak na popisu zemalja koje idu dalje Hrvatska bila na prvome mjestu. U dugom vremenu u kojem se čekalo natjecanje Riječani su uspješno zabavljali publiku i od sebe stvorili mit koji im na samom nastupu zacijelo nije škodio. Ovo čitate u subotu, na dan kad će biti finale, i tko zna što se večeras može dogoditi, ali bili ili ne bili visoko već s ovim čime su dosad impresionirali mogu se trijumfalno vratiti u Hrvatsku i ubuduće koristiti kapital koji su stekli. U tome umijeća imaju.

Četvrtak 11. svibnja - Ljulja li se ili učvršćuje Vučićeva vlast?

Srbijanski predsjednik Aleksandar Vučić proživljava možda najveću dramu u svom političkom životu. Dok jedni misle da bi poslije dva masovna ubojstva čak mogao učvrstiti vlast, protivnici mu neće dati mira, pa su u Beogradu i još nekim velikim gradovima organizirani prosvjedi protiv nasilja u Srbiji, na kojima je, po procjenama, bilo 50 tisuća ljudi. Tražene su ostavke nekih ministara i drugih dužnosnika, ne i Vučićeva, ali je on prosvjede osudio i ustvrdio da je na njima bilo manje od 10 tisuća ljudi. A koliko ih je ipak ozbiljno shvatio vidi se po najavi da će 26. svibnja organizirati "svoje" prosvjede, "najveći skup ikad održan Srbiji". Neki odani mu političari skup su odmah prihvatili, režimski mediji Vučiću daju još jaču potporu, a za petnaestak dana mogao bi se znati politički ishod događaja koji su potresli zemlju. To bi moglo još više razjediniti Srbiju, ali će se zacijelo jasnije znati na čijoj je strani većina i prijeti li Vučićevoj vlasti bilo kakva opasnost. Prosvjedi protiv nasilja u Srbiji bili su mirni, gotovo nije bilo govora ni zapaljivih tonova, ali vjerojatno tako neće biti i 26. svibnja, sluti se žestok obračun vlasti s oporbom i svim protivnicima.

Petak 12. svibnja - To se redovito događa - ustaše odlaze, četnici ostaju

Vlast u Mostaru promijenila je nazive nekih ulica koje su nosile imena ustaških i drugih nepoćudnih dužnosnika, pa tako više nema Budaka, Francetića, Vokića, Lorkovića, Zelenike Tovarnika, Spuževića..., zamijenili su ih Šantić, Ujević, Lasta... Tu su odluku pozdravile administracije SAD-a, EU, Ureda visokog međunarodnog predstavnika, koje očekuju da se to učini i u drugim gradovima – Sarajevu, Banjaluci..., gdje nisu dirana četnička obilježja. Dakle, ustaše odlaze, četnici ostaju. I redovito je tako, ustaše se lako i brzo brišu, ali s četnicima je puno teže. Četnici danas u Srbiji neometano javno istupaju, organiziraju skupove i uvelike diktiraju beogradsku politiku, premda su činili zločine gore od ustaških. U bivšoj državi lektorirao sam knjigu jedne autorice o četništvu u Hrvatskoj i čudio se njezinu strahu od reakcija koje bi, kad bude objavljena, mogla izazvati. "Dragi moj, nemate vi pojma koliko su oni i danas moćni", rekla mi je jednom prilikom. Često se možemo uvjeriti da joj je strah bio opravdan, u Hrvatskoj se četnički i partizanski zločini uglavnom prešućuju, ali kad se na nekom zidu pojavi "Za dom spremni", tresu se Hrvatska i Europa do Bruxellesa. Do viđenja u Mostaru!